Neki dan se vraćamo iz Zadra i odluka pada da stajemo na odmorištu Draganić. Moj dugogodišnji partner sretnim tonom najavljuje djeci da uskoro jedemo u Burger Kingu, a ja u isti glas izgovaram Marche. Njih troje je otišlo u Burger, a ja sama u Marche. Kod mene nije bilo ni malo gužve iako je to bio onaj udarni vikend kad smo milili po autocesti 20 na sat puna tri sata. Uzela sam pileće pečenje (batak i zabatak), povrće sa žara i kupus salatu. Pojela sam u miru i krenula u Burger pokupiti ostatak ekipe. Oni su tek naručili i ostali su čekati svoju „hranu“ još punih 25 minuta. Dok sam se hladila u autu jer je vani bilo 37 stupnjeva, shvatila sam da 90% ljudi odlazi u Burger iako je očito da nitko više ne stane u to malo prostora gdje se prodaje brza hrana. Na Marcheu gdje je kuhana i relativno nutritivno bolja hrana, gotovo da nema nikoga. Pitam se kako je moguće da svog partnera nakon 20 godina poznavanja nisam uspjela preodgojiti da razmisli što jede, a pomisao da uz to odgajam i sina i kćer, čini stvar još težom.

Foto: Pexels

Neki dan je u mojem fitness Studiju potekla rasprava o tome koliko utječemo na partnere i trebamo li ih usmjeravati ukoliko vidimo da biraju lošiji izbor hrane, ne bave se tjelovježbom ili su se recimo tijekom godina fizički zapustili. Nekako smo se usuglasili da bi nam partner trebao biti najbolji prijatelj pa da bi nam po tome i trebao vjerovati da ih iz dobre namjere usmjeravamo prema boljem rezultatu, ali opet zaključili smo da to i nije tako jednostavno i jednosmjerno. Naime, teško je pronaći način komunikacije, a da se partner ne osjeti povrijeđenim ili manje vrijednim. Iako se partneri trebaju voljeti i poštovati na psihičkoj razini, mislim da je fizički izgled jednako tako međusobno važan. Ne mislim da svi trebamo izgledati kao iz reklamnih kampanja obrađenih uz pomoć umjetne inteligencije, ali svakako mi je partner privlačniji ukoliko je njegovan i vodi brigu o svom zdravlju. Zanimljivo je to da smo kroz razgovor primijetili da nam je partner privlačniji ako ima siguran i pozitivan stav o sebi pa čak i ako ima koji kilogram viška. Očito i vlastita percepcija igra veliku ulogu.

Strast je ono prvo što spaja dvije osobe, ali odnosi se ipak grade na emocionalnoj povezanosti i razumijevanju. U kvalitetnim odnosima se partneri prihvaćaju u svojim nesavršenostima, ali i pronalaze nježne načine kojima partnerima sugeriraju kako bi mogli biti bolja verzija sebe. Kako mi je poznanica psihoterapeut, pitala sam ju zašto je teško usmjeriti partnera ili prijatelja prema nekoj novoj i dobroj navici. Ukazala mi je na činjenicu da je svaka promjena, pa makar ona u našim očima bila i pozitivna, takozvana emocionalna trauma za nekoga. Dakle, iako bi rezultat neke promjene trebao biti pozitivan, kroz nju osoba prolazi kao da je jedna u nizu trauma s kojima se svakodnevno nosi te se ljudi često vraćaju u svoje stare navike i obrasce ponašanja jer ne žele dodatni napor i dodatnu borbu uz sve ostalo s čime se ionako nose.

Svakako bi iskrenost trebala biti baza odnosa, ali je isto tako važno da uvidimo ukoliko partner već daje sve od sebe da ga ne guramo u stanja emocionalnih napora kojima ćemo ih povrijediti. Dobra i zdrava komunikacija pomaže, ali je svakako potrebno obostrano strpljenje. Sigurna sam da će kroz to strpljenje i partner čuti naše riječi te nakon nekog vremena i u buci informacija povjerovati u naše plemenite namjere te će s vremenom i sam poželjeti biti najbolja verzija sebe što radi sebe to i radi nas.

Ostaje mi zaključiti da je na nama samima da odlučimo hoćemo li nekim danima skrenuti u Buger ili u Marche te je na duge staze bitno razumjeti da je balans ključ svih odnosa.

Irena Slovaček je profesorica engleskog i njemačkog jezika, licencirana fitness, joga i pilates instruktorica, te licencirana nutricionistica

Njezin rad možete pratiti na njezinu Instagram i facebook profilu te web stranici.