Irena Slovaček je jedna od onih superžena kojima na prvu zavidite, jer joj uspijeva ono o čemu vi u idealnom svijetu sanjate, a druga emocija koju izaziva jest – poštovanje. Jer iza svega što jest – stoje rad i trud. I zato smo ju u LifeBuzz.hr prepoznali kao idealnu suradnicu. Prije nego što objavimo njezinu fenomenalnu prvu kolumnu, Irenu predstavljamo kroz intervju koji smo odradile u neformalnom tonu, jer se poznajemo značajan broj godina. Zadnji put smo se slučajno srele prošle godine na ljetovanju na Visu. I samo ću reći, moj je se sin sjeća kao “tete Irene koja vesla na SUP-u”.

Ljudi za neuspjeh u obavljanju svakodnevnih obveza često kao izgovor navode da nemaju vremena. I onda dođeš ti – profesorica engleskog i njemačkog jezika u osnovnoj školi, fitness, yoga i pilates instruktorica s raznima certifikatima i vlasnica studija za vježbanje “Different”. Tu je i certifikat iz nutricionizma, koji veže na sebe i kuharicu koju si napisala. Uz to, naravno, majka blizanaca, supruga… Ima li dan dovoljno sati da sve stigneš?
Ovo je pitanje prilično teško za objasniti, često kažem da je možda zgodno pitati nekog psihologa.
Užasno sam štreberski tip i često pravim plan i raspored cijelog tjedna vikendom, a on se doslovno sastoji od detaljne minutaže pa kod mene nema praznog hoda. Ljudi se često pitaju zašto odabirem baš tako živjeti, a moj je odgovor isti; obožavam sve što radim i ničega se ne želim odreći. Jako me motivira osjećaj da sam korisna i da činim nešto za zajednicu. S obzirom na to da sam izbjeglištvo provela u Njemačkoj, shvatila sam da jezici razbijaju sve barijere. Kad znaš komunicirati s drugima, nebo ti je granica, sva vrata se otvaraju.

Druga ljubav, ona prema sportu pretvorila se u ljubav prema tjelovježbi, tjelovježba u ljubav prema nutricionizmu, a engleski i njemački su te procese samo dodatno olakšali, jer sam neke od edukacija odradila i vani. U školi mi je bitno prenositi znanje jezika, ali tako da učenicima uvijek provučem i podsjetnik o zdravlju i tjelovježbi jer sam uvjerena da samo tako možemo biti bolji ljudi, učitelji, partneri, prijatelji, roditelji. Djeca su u osnovnoj školi izvrstan medij za kreiranje bolje budućnosti svima nama. Koliko god su mi poslovi disperzirani, na kraju se svi nekako nadopunjuju i to me čini sretnom. Kad je riječ o privatnom životu, ukućani najviše stradavaju jer sve te ideologije i vizije svakodnevno prenosim na njih svojim stilom života, ali eto, trpe me, a ponekad i slušaju.
U čemu od svega nabrojanog najviše uživaš? Gdje se najviše osjećaš kao – ti?
Ima jedna super rečenica u crtanom filmu Pet legendi. Djed Božičnjak pita Jana Mraza: “Koje je tvoje središte?“. Moje je središte prenošenje znanja drugima. Upijam znanja i uživam u prenošenju istoga. To je moja igra. Tu se super osjećam. Užasno me zanima ljudsko tijelo, kako to sve funkcionira, koliko je naš organizam zapravo čudesan. Kada nešto novo istražim i naučim, jedva čekam prenijeti drugima kako bi si i oni osigurali kvalitetniji život.

Koja je tvoja životna filozofija, po kojim principima živiš?
Dugi niz godina sam se osjećala kao izopćenik, jer većinu interesa nisam dijelila s ljudima oko sebe. S godinama sam prigrlila svoje želje i sprijateljila se s vlastitom osobnošću i više me ne smeta biti svoja. Prije desetak godina bila sam suočena sa smrću i bolestima u obitelji pa je moja osnovna misija postala briga o dobrom stanju duha i tijela, kako mom tako i onom mojih bližnjih. Počela sam biti prisutna u poslovima koje radim, birati što želim raditi i kako ću s veseljem provesti svoje dragocieno vrijeme. Uživam u kuhanju, fotografiji, u šetnjama, trčanju, treningu, u razgovorima s mudrijima i starijima od sebe. Uživam u novim učenjima i jako me vesele nova saznanja. Često provodim vrijeme slušajući podcaste ili slušajući glazbu. Svakako bih voljela ostaviti neki trag iza sebe za druge. Mislim da bi se moj moto mogao svesti na prakticiranje prisutnosti i zahvalnosti u svemu što radim.

Misliš li da se danas od žene previše očekuje? Što misliš gdje žene najviše griješe kada žele biti SVE? Tebi dosta toga polazi za rukom. No, što misliš koja su nerealna očekivanja okoline?
Ja sam sebi dosta toga sama nametnula. A mislim da i druge žene to isto čine. Do nas je samih. Želimo nastaviti tradicije naših majki i baka, a istovremeno živjeti ukorak s novim vremenom. Teško je naći balans, a prihvaćanje da sveti gral ne postoji otvara mogućnost da ne moramo biti savršene u svemu, i da možda smijemo otpustiti pokoju naviku naših predaka.
Recimo, pokušala sam razvlačiti kore, praviti gužvare, saditi povrće, ali sam u jednom trenutku rekla da ne mogu sve i nije me bilo sram. Nastavila sam raditi ajvar i pekmez, ali sam si dozvolila da neke stvari otpustim. Čini mi se da sam prije skrivala svoje nedostatke, a sada kako sam starija, nemam problem s tim da ljudi vide moje mane. Imamo ih svi. Skrivanje mi samo troši energiju. Prije godinu dana sam, primjerice, prestala lakirati nokte. Prvo mi je bilo neugodno, a sada sve više primjećujem ruke žena koje su lijepe, a nemaju nalakirane nokte. Vani je to još i naglašenije. U Parizu i Londonu gotovo da i ne viđam nalakirane nokte na nogama. Volim i ja lijepo izgledati, ali nisam od onih koji neće izaći bez šminke iz kuće. Ne bojim se više da nekima neću biti lijepa. Bitno mi je da sam zdrava i njegovana.

Također, okružila sam se s malim krugom velikih ljudi koji su nježni prema meni i ne osjećam pritisak da trebam biti savršena pred njima. Mene osobno prati očekivanje okoline da savršeno fizički izgledam jer sam trenerica i jer svi znaju da vodim brigu o prehrani. Rijetki su ti koji razumiju da s 44 godine ne možeš izgledati kao da imaš 24. I onda je tu još veliki pritisak na sve žene koje su rodile. Tu je okolina prilično osuđujuća. Moj stomak i nakon 15 godina i dalje odaje blizanačku trudoću. Dugo mi je vremena trebalo da prihvatim činjenicu da nemam savršenu kontrolu nad svojim tijelom. Trebala sam naučiti postaviti prioritete i raspodijeliti energiju na bitne i nebitne stvari. Mene zadivljuju mudre žene svojom osobnošću, svojim osmjehom, pozitivnim stavom prema životu, ljubavi, poslu, znanju. U njima vidim svu ljepotu nas žena. Kad bismo barem same postale manje kritične prema sebi i uvidjele koliko smo posebne i lijepe samim time što smo jedinstvene svaka za sebe.
Godinama si u Osijeku organizirala konvenciju “Be different, be strong”. Je li sljedeća u pripremi? Ili pripremaš nešto novo?
Konvencije su se pokazale prilično neprofitabilnima, iziskuju puno vremena i ulaganja, za njih moraš gorjeti i izgorjeti. Prepuštam takve izazove mlađim generacijama, one su odlična odskočna daska za ostale životne izazove. Trenutno počinjem raditi kao vanjski predavač na Akademiji umjetnosti i kulture u Osijeku, uz sve ostale poslove. Jako se veselim tome, jer vidim da tu ima jako puno prostora za prepuštanje mašti, inovaciji i na neki način za objedinjavanje svih mojih dosadašnjih znanja. Također, upisujem specijalistički studij – Odnosi s javnošću i komunikologija – tako da mislim da sam se dobro naoružala novim izazovima.

Je li Osijek grad po tvojoj mjeri?
Većinu svog života imali smo kućicu na moru. Uvijek me vuklo to more k sebi. Skoro sam se i udala u Vodice. Ali evo, život se posložio u Osijeku i ovaj grad uistinu ima sve što čovjeku treba. Ja osobno volim manje gradove. Volim osjećaj kada izađeš iz kuće pa se pozdraviš s par susjeda. Volim kada u kafiću ili na pijaci malo popričaš s poznanicima i kada ti bakice uvijek spreme najsvježije povrće. Volim što su u Studiju godinama isti klijenti i što na neki način svi putujemo zajedno. U gradu ima pregršt kulturnih događanja, lijepih restorana i puno zelenih parkova. Lege su uvijek spremne za druženja, kuhanja, ali i pomoć kad ti zatreba.
Zašto misliš da ste LifeBuzz.hr i ti dobar spoj? Hvala ti što postaješ naša suradnica.
S Editom se poznajem cca 10 godina. Odmah mi se svidjela energija i predanost s kojom radi. Dalo mi je to pozitivan osjećaj da je novinarstvo još uvijek u dobrim rukama. Članci na LifeBuzz.hr imaju pozitivnu notu, ali i dozu realnosti. Osjećam da putujemo istim smjerom.