Nacionalni baletni prvak Tomislav Petranović jedna je od onih osoba koju vam je uvijek drago vidjeti. U neposrednom razgovoru otvoren, iskren i neposredan, toliko da je moguće da zaboravite da ispred vas stoji osoba koja je bila solist baleta Bečke državne opere, prvak Portugalskog nacionalnog baleta, plesač kojeg je ugledni austrijski časopis Ballet International 2000. proglasio najboljim mladim plesačem u Austriji i konačno osoba kojoj je zbog iznimnih zasluga dodjeljeno počasno austrijsko državljanstvo. Između svih ovih postignuća na tisuće je sati rada, tko zna koliko tableta protiv bolova, i više od stotinu uloga. Napunio je 47 godina i još pleše, a nedavno je proslavio i 30 godina karijere. Razgovor smo započeli baš s tim, njemu najčešće postavljenim pitanjem: do kada još?
-To do kada ću plesati me ljudi pitaju još od samih početaka. Jedno vrijeme to me strašno smetalo, jer nisam shvaćao fascinaciju, kao: do kada baletan uopće može plesati. Prije sam odgovarao: plesat ću sve dok se jedno jutro ne probudim vrišteći od bolova. A sada ću vama reći svoju posljednju odluku – više neću plesati velike klasične balete. Nakon 30 godina plesanja Orašara, ovog prosinca sam otplesao svoj posljednji. Klasični baleti zahtjevaju mlađe tijelo. Koncentrirat ću se na moderne komade.
Koliko god očekivan ovaj potez bio, ali glossy baletne premijere u HNK koje su postale dio mainstreama bez Tomislava Petranovića bit će teško zamisliti. Je li bilo teško oprostiti se od uloga koje pleše veći dio života?
– Nije. Niti se ikome više trebam dokazivati, niti ikoga impresionirati. Ja sam se nadokazivao. Pronašao sam spokoj. To vrlo čudno zvuči kada ja to kažem, ali počeo sam uživati u trenutku. Naprimjer, nedavno sam bio u Veneciji i zaista uživao u gradu, prije toga sam prvi put otišao u Beč da bih ga doista vidio i doživio, iako sam tamo živio deset godina. Puno sam radio, puno sam napravio i postigao, sada želim uživati.
Kad nitko u mene nije vjerovao, ja sam vjerovao
Tomislav je krajem prošle godine diplomirao diplomaciju i međunarodne odnose. I za sada vezano za to nema planove, iako bi svaka diplomacija s njegovim angažmanom svakako profitirala – uz hrvatski, govori još četiri strana jezika (njemački, engleski, portugalski i ruski) te je kao svjetski priznati umjetnik prisustvovao raznim događajima na visokoj diplomatskoj razini.
No, u malenog Tomislava, učenika Škole za klasični balet u Zagrebu početkom devedesetih nije vjerovalo mnogo ljudi.
-Da, apsolutno možemo reći da moj talent ovdje nije bio prepoznat. Ja sam stalno nešto plesao i vježbao, ali su glavne uloge dobivali drugi. Na neki način mi se dalo do znanja da ne računam s tim da ću plesati glavne uloge.
Mnogi bi na njegovu mjestu odustali osobito jer obiteljski financijski nije bio potkovan. Zato je i inzistirao na plesu kao drugom izboru. Naime, Tomislav je oduvijek htio biti glumac. Kao dijete je glumio u raznim reklamama, a i u Glembajevima je igrao ulogu mladog Leona. No, iz financijski razloga gluma nije dolazila u obzir, a plesao je od kada je prohodao. Bez obzira na to što su ga glavne uloge kao mladog plesača redovito zaobilazile, nije odustajao. Iz jednog jedinog razloga.
– Znao sam da sam dobar. Vjerovao sam u sebe. I nakon što sam otišao na školovanje u Muenchen sa 16 godina ubrzo sam posao solist baleta Bečke državne opere i tada je za mene sve krenulo uzlaznom putanjom.
Negativna kritika i dalje zaboli
Uslijedio je odlazak u Portugal, uloge o kojima je u Zagrebu samo sanjao među kojima su neke bile kreirane isključivo za njega i rad s najboljim koreografima današnjice. Tomislavov put je bez sumnje bio težak. No, jedna od pozitivnih stvari cijele priče o uspjehu bez ičije pomoći jest da nikome ništa nije dužan.
-Sa svojim trudom i svojim odricanjem sam platio sebi pravo da kažem što mislim i da nikome ne moram ni na čemu biti zahvalan, jer me nitko nije pogurao niti sam bio u nekim klanovima. Obožavam taj svoj luksuz. Puno me košta, ali ga ne bih mijenjao ni za što na svijetu!
Rekao bi čovjek da su ono što je postigao dovoljno za samopouzdanje veličine Velebita i i debelu kožu od koje se negativni kometari samo odbijaju. Međutim…
-Plesači ovise o publici, tj. o komentarima i mišljenju drugih. Kada je od sto odličnih kritika jedna loša, ona će dirnuti. I svaka loša kritika nadjača dobre. Osobno sam perfekcionist i sam sam prema sebi najgori, ali zato sam to sve i postigao, bio sam discipliniran i prvo sam za sebe imao najviše kriterije – rekao je Tomislav Petranović, koji posljednjih mjeseci radi kao baletni majstor.
-Za Giselle sam spremao naše plesače, učio ih repertoaru. Prenosim im svoje znanje i iskustvo i spremam ih za produkcije. I to mi se sviđa. Nemam namjeru raditi kao trener ili otvoriti svoju baletnu školu. Ne mislim da za rad s djecom imam talenta. To je vrlo zahtjevan posao koji ne može raditi svatko. – iskreno je za kraj rekao Tomislav.
