S Kristinom Kuzmić prvi sam put pričala u lipnju 2019. godine. Tada sam radila na RTL-u, a intervju koji smo snimile bio je light, zabavan uz neizbježnu i dobro poznatu priču o američkom snu gdje je od spavanja na podu sobice u kojoj je živjela sa svoje dvoje djece stigla do vlastite kulinarske emisije na televiziji slavne Oprah Winfrey! Na mene je ostavila dojam tople osobe, intervju je emitiran, a Kristina se s obitelji vratila u SAD. Povremeno bih među milijunskim auditorijem koji prati njezine videe o majčinstvu na društvenim mrežama bila i ja.
I onda je prošle godine objavila šokantno iskren video u kojem otkriva kako joj se najstariji sin Luka godinama borio s depresijom i ovisnostima. I tada sam zapravo shvatila da je baš u vrijeme našeg prpošnog i zabavnog intervjua, Kristina proživljavala jednu od svojih najvećih drama.

I zato mi je bilo neopisivo drago kada sam na Danima komunikacija prošli vikend u Rovinju ponovno dobila priliku razgovarati s Kristinom koja je tamo bila jedna od predavačica. Odmah mi je dala do znanja da sam dobro izračunala slijed događaja.
– Da, 2019. godina je zapravo bila najgora što se tiče Lukina mentalnog zdravlja. Samo dva mjeseca baš uoči tog intervjua ja sam morala nazvati policiju i moliti ih da ga odvedu u psihijatrijsku bolnicu. To je nešto najgore što majka može doživjeti. On je bio u bolnici sve do odlaska u Hrvatsku. Jako sam se bojala, na pameti mi je bilo, što ako se nešto dogodi? Nisam znala kakva se ovdje pomoć pruža za mentalno zdravlje. – rekla je Kristina i odmah objasnila zašto u to doba ništa javno o tome nije govorila.
– Nisam tada o tome govorila javno ne zato što me bilo sram, već zato što nisam imala njegovo dopuštenje. Doduše, nisam ga ni pitala, jer je situacija u tom trenutku bila uistinu delikatna. A svi koji me prate znaju da ne objavljujem ništa o svojoj djeci ili suprugu, a da nemam njihovo dopuštenje.

Kad mi je govorio da me mrzi, to je zapravo bio vapaj upomoć!
Kada je Luka imao 14 godina, Kristina je primjetila da ga ništa više ne veseli – ni sport, ni prijatelji.
– Ljudi pogrešno misle da se depresija manifestira samo kroz tugu i bezvoljnost. Moj Luka je bio ljut! Pomislila sam – ma on je lijen, hormoni, pubertet… Mislila sam da ga moram više kažnjavati. Odvratne stvari mi je govorio, da me mrzi…Bilo mi je nezamislivo da razgora sa mnom na taj način. Nisam mogla vjerovati da je u stanju to reći vlastitoj majci. Međutim, to je ono što sam ja čula, a zapravo mi je kroz tu ljutnju govorio: mama, pomozi mi, želim se ubiti. To nisu riječi koje je izgovarao, ali su to bile te emocije. Samo što to tada nisam znala.
Je li ga tada bilo teško voljeti?
– Ne, ali sam predbacivala sebi; kakvo sam to dijete odgojila, jesam li ga previše razmazila, jesam li mu previše dopustila… Mislila sam da će biti grozna osoba, bojala sam se kakav će biti suprug jednog dana, ako sa mnom tako razgovara. Voljela sam ga, ali sam se bojala da je uništen. Nisam ga više mogla prepoznati. Roditelji u tim situacijama odmah krenu na sebe, traže svoje greške. A zapravo bi prema sebi trebali biti nježniji. Upravo je to jedna od važnih poruka moje druge knjige koja je već pri kraju. Bavim se mentalnim zdravljem, ali ne toliko kroz Lukinu priču već kroz sebe kao roditelja. Puno pričam o pogreškama koje sam radila, bilo ih je zaista mnogo, ove gore opisane su neke od njih.

Kada je u Lukinoj sobi pronašla tablete protiv bolova, alkohol i marihuanu, priznao joj je da ima suicidalne misli. Odvela ga je kod pishologa, pa kod psihijatra, dijagnosticirana mu je klinička depresija. Kristina je redovito pregledavala njegovu sobu, a kada je spavao provjeravala je diše li.
‘Da me ne voliš, bilo bi mi lakše oduzeti si život!’
Tu noć kada je morala pozvati policiju, Luka se razbjesnio jer je shvatio da mu je mama opet pronašla i bacila drogu. Došlo je do naguravanja između Luke i Kristinina supruga Philipa i Kristina je pozvala policiju. Kada su mu stavili lisice molila ih je da ga ne vode u zatvor, već u bolnicu. jer je znala da mu treba pomoć, a ne kazna. I tada je krenuo trnovit put prema ozdravljenju.
– Dva tjedna je bio u psihijatrijskoj bolnici i nekih mjesec dana u ustanovi koja nije bolnica ali je mjesto gdje postoje grupne terapije i odlična je podrška za ljude koji boluju od raznih mentalnih stanja. Kada se vratio stvari se nisu bitno promijenile.
-Početkom 2020. mi se rasplakao u kuhinji i rekao mi: Volio bih da me ne voliš. Ja sam tada u čudu pitala, pa kako te ne bih voljela? A on je odgovorio: da me ne voliš, bilo bi mi lakše oduzeti si život i završiti sa svim! Zamislite kako mi je to bilo čuti kao majci?! Iako je on tada već bio 17-estogodišnjak, ja sam u njemu vidjela ono malo dijete koje je bio kada sam ga rodila. Srce mi se slomilo. Tada sam ga nagovorila da ponovno ode u tu ustanovu, jako sam se bojala da mu se nešto ne dogodi, da si sam nešto ne napravi.

Drugi odlazak u ustanovu (residential treatment center op, a.) bio je mnogo uspješniji. Prisjeća se Kristina i te duge osmosatne vožnje od ustanove do kuće.
– Tada mi je Luka prvi put rekao da želi snimiti svoju priču vezanu uz depresiju i anksioznost i podijeliti ju s javnosti. Inače, Luka je vrlo privatna osoba i nikada nije htio sudjelovatio u mojim videima, tek je s 19 godina otvorio profile na društvenim mrežama. Tako da me ta njegova ideja jako iznenadila. Međutim, shvatio je koliko su njemu pomogli razgovori i grupne terapije s drugom djecom koja imaju isti problem kao i on. Shvatio je da nije neki čudak. I zato je i on htio pomoći drugima. Dala sam mu devet mjeseci da se predomisli, jer sam znala što ga čeka. Ja svakodnevno dobivam negativne komentare, znala sam da će se i na njega okomiti. No, on je bio odlučan.

Moramo se riješiti srama kada je mentalno zdravlje u pitanju!
Kod nas se depresija pripisuje teškom djetinjstvu, nedostatku roditeljske ljubavi, raznim traumama i sličnom. No, Luka će sam reći da je imao sretno djetinjstvo, roditelje koji ga vole i dobre prijatelje.
– Često sam postavljala to pitanje i na zajedničkoj psihoterapiji s Lukom; on je uvijek odgovarao da misli da je s tim rođen. Lukin otac ima tešku kliničku depresiju, tako da ja vjerujem da je riječ o genima. Uvjerena sam da je i moja baka patila od anksioznosti samo se o tome tada nije pričalo. I to mi je jako važno – izbaciti sram iz jednadžbe. Moj sin ne osjeća nikakav sram. Njegov stav je: neki ljudi imaju rak, ja imam depresiju. Ljudi previše brinu oko toga što će drugi ljudi misliti. Ako je zdravlje mojeg djeteta najvažnije onda me nije briga za to što će drugi ljudi misliti.

Zanimljivo je da Luka nije bio aktivan na društvenim mrežama sve do nedavno.
– Kada su svi njegovi prijatelji otvorili profile na Instagramu i Snapchatu, Luki je bio 13, 14 godina i ja to nisam dopustila. Bila sam strašno zabrinuta za njega i bojala sam se. Roditeljima djece s problemima s mentalnim zdravljem savjetujem da odgode otvaranje profila što duže. – kaže Kristina koja ima milijunsku bazu pratitelja na društvenim mrežama.
– Mislim da se, kao i sve drugo, i društvene mreže mogu koristiti i za dobro i za loše, a djeci treba objasniti kako funkcioniraju filteri i da profili nekih ljudi nemaju veze sa stvarnosti. Naša zadaća kao roditelja je naučiti našu djecu što sve društvene mogu i upozoriti ih na sve zamke i opasnosti.

Kristina Luki više ne pretražuje sobu, ali kaže, da joj stalno kroz glavu prolazi: što ako…
– Stalno mi dođe da ga pitam je li ok, u biti da ga maltretiram sa svojim pitanjima. To je ono što moram naučiti – jednostavno pustiti ga. Jer kad će mu biti teško, neće mi se htjeti povjeriti. A to je ono najgore – da izgubimo ovu toliko teško stečenu bliskost.