Većina nas je u najtežim životnim periodima barem jednom sama sebi rekla nešto u stilu – “ma, dosta mi je svega, idem živjeti na pusti otok!” No, malo je ljudi koji to zaista naprave. Snježana Jurković je jedna od onih koji su imali dovoljno hrabrosti da ideju koja joj se dugo vrzmala po mislima provede u djelo. OK, Brač, na koji je Snježana preselila iz Zagreba, nije pust, no kao i svaki drugi otok ima svoje posebnosti kojima se kontinentalci teško prilagođavaju. No, Snježana je odlučila preuzeti i taj rizik, jer joj život koji je donedavno vodila više nije bio prihvatljiv. Ovo je Snježanina priča.

Iako vam se na prvu možda ne čini kao da ju poznajete, Snježanu ste vjerojatno vidjeli na televiziji ili čitali njezine izjave u novinama. Naime, Snježana je jedna od osnivačica Udruge Franak i kako nam je sama rekla, upravo je taj mučni i predugi serijal u njezinu životu, sastavljen od nekoliko teških epizoda od kojih je posljednja u završnoj fazi, zaslužan za veliki preokret u njezinu životu.

– Toliko me je iscrpila ta priča i taj život sa švicarcem da je on razlog broj 1 zbog kojeg sam odlučila preseliti. – priča nam Snježana, rođena Gospićanka, koja je odrasla u Požegi, a posljednjih 28 godina provela je u Zagrebu. Inženjerka je poštanskog prometa, a u jednoj velikoj korporaciji niz godina radila je kao supervizor pozivnog centra za Hrvatsku, BiH i Sloveniju.

-U Zagrebu sam dugo bila podstanar – kao studentica i kasnije kao samohrani zaposleni roditelj. Period podstanarstva i selidbe iz kvarta u kvart trajao je punih 12 godina. Kada sam postala majka, zaposlila sam se u velikoj korporaciji i odlučila kupiti stan. S obzirom na to da nisam imala gotovinu, bila sam prisiljena dignuti kredit iako sam i tada bila svjesna da je to omča oko vrata. Ali cilj je bio jasan – imati svoju nekretninu i siguran dom za sebe i dijete. Na nagovor moje bankarice, na moju nesreću, potpisala sam taj nesretni chf kredit koji mi je obilježio sljedećih 16 godina. Nekako sam to izdržala i u najgorim mjesecima kada je rata divljala, ali vječno pod stresom koji sam, naravno, prenijela i na dijete. Među pionirima sam osnivača udruge Franak u kojoj sam se odmah aktivirala kao volonter te mi je taj aktivizam sljedeće četiri godine bio kao drugi posao. Toliko sam vremena i energije u to uložila. Ukratko rečeno – svakodnevna borba i jako nateguta situacija; da se ne razbolim da mogu plaćati kredit, da ovo, da ono… Osjećala sam se kao kad nekom balonu nedostaje jako malo da eksplodira i pukne.

Kako je za vas završila priča oko tog famoznog kredita u švicarskim francima?

–Otplatom ostatka kredita čiji iznos nije bio malen, završen je dio priče. Posljednje četiri godine sam u privatnoj tužbi i čekam još konačnu presudu vezanu za povrat mojih preplaćenih iznosa. Da se pravda i zakoni zadovolje, jer nam nitko ne može vratiti naše vrijeme provedeno u stresu i financijskim i egzistencijalnim problemima.

Kada vam je prvi put na pamet pala ideja o preseljenju iz Zagreba?

Moja bivša firma me prije sedam godina poslala na terenski rad na Brač. Radila sam kao prodajni predstavnik. Po pola godine bih provela na otoku i bilo mi je super. Puno sam radila, ali s guštom. To je trajalo 3 godine, kasnije sam svaki godišnje odmore pa i svaki slobodan dan provodila na otoku. Tada sam počela razmišljati kako bi bilo super da se tu preselim, ali mi je to tada djelovalo nemoguće.

Koliko dugo ste se lomili oko odluke o preseljenju?

–Jako sam se lomila. Iskreno, iznenadilo me koliko mi je bilo to teško. Borba s emocijama i kalkulacijama je bila izuzetna. Bilo mi je teško tih posljednjih šest mjeseci biti i živjeti u zagrebačkom stanu. Osjećaj je bio nalik čupanju korijenja. Međutim, kad sam prelomila nisam se više osvrtala. Upoznala sam dosta ljudi koji žive na Braču, a koji nisu otočani i njihova iskustva su me još više ohrabrila na ovaj korak. Brač je lijep, gravitira Splitu, trajektna linija je jedna od najprometnijih, a do Splita je potrebno 50 minuta vožnje. Nije divlji otok, ima sve što je potrebno za život, samo se treba znati organizirati.

Što vas je gušilo u Zagrebu?

–Zagreb je ubrzan, troši novac, vrijeme i živce. I onda ti ostane ono malo vremena za sebe i upoznavanje ljepota grada i onoga što on nudi. Onako umorna ostala bih doma ili otišla u prirodu trčati ili planinariti. U konačnici, ostala sam bez posla u korporaciji i odlučila napraviti veliki zaokret u životu, jer se više nisam vidjela na silnom betonu i načičkanim zgradama. Zagreb je jako skup grad po pitanju prireza, poreza, davanja, pa te ZG vrećice, uz inflaciju koja je pogodila sve, u Zagrebu se uvijek nađe razlog za dodatno poskupljenje. Zagreb je sjajan grad za mlade ljude, studente i mlade poslovne ljude, nije za mlade obitelji s djecom ni za zrelu dob. Najviše su me gušile gužve i putovanje po gradu, od točke A do točke B. Život mi je doslovno curio u autu, na cesti, na raznim avenijama.

Ljudi obično pronađu posao prije nego što negdje trajno presele. No, ne i vi. Vama se očito jako žurilo…

-Našla sam posao u hotelu, ali proces prodaje stana u Zagrebu se neplanski produžio i morali su naći nekog drugog. Nisam paničarila, jer znam da posla ima, doslovno sam mogla birati. Žurilo mi se jako, da. Čim sam došla, odmah sam našla nešto adekvatnije mojem iskustvu i znanju. Radim u turističkoj agenciji, dočekujem turiste, brinem da sigurno stignu a odredište, ovisno o tome gdje idu i što žele. Uglavnom je riječ o turistima iz Skandinavije.

Gdje živite na Braču?

Živim u malom ribarskom mjestu Postira od 1500 stanovnika. Tu sam kupila manji stan od 35 četvornih metara koji je već sada moj, jer ovaj put nisam dizala kredit.

Kako se sada osjećate i kako sada izgleda vaš život? Kakvi su Bračani? 

-Osjećam se kao da mi je planina koja mi je pritiskala pluća i gušila me – samo nestala. Još uvijek osluškujem taj osjećaj olakšanja i slobode, jer sam ovdje tek 3 tjedna. Iako sam na Braču već provela mjesece i mjesece života, ipak je drugačije. Sada tu baš živim i jako mi je lijepo, jer za promjenu slučam cvrčke i autom stignem za čas gdje god mi treba. Bračani su posebni ljudi, oni imaju svoj svijet, izolirani od kopna i to mi je u neku ruku super. Naravno da su lokalni ljudi međusobno više povezani, ali osjećam se prihvaćeno kao mještanka i osoba. Ovdje se svi znaju i tu ljudi pomažu jedni drugima. Kako drukčije funkcionirati kad si izoliran od kopna nego povezanošću. U potpunosti drukčiji stil života nego u gradu.

Je li to to? Mislite li da je Brač vaše trajno rješenje?

Ne znam, vidjet ću. S obzirom na to koliko mi je preseljenje bilo zahtjevno, mislim da ne bih više mogla proći kroz nešto slično, ali nikad se ne zna što život nosi. Prvo treba preživjeti ovdje zimu, onda ću moći reći više… – sa širokim osmijehom na licu priču o svojoj avanturi zaključila je Snježana.