Sigurnost djece postala je nezaobilazna tema razgovora posljednjih dana, i u javnom prostoru i na kavama u kafićima. Jer do sada smo uvijek voljeli reći: Hrvatska je sigurna zemlja. No, događaj u Osnovnoj školi Prečko u Zagrebu surovo nas je vratio u realnost. I dok tugujemo za izgubljenim životom sedmogodišnjaka i postavljamo pitanja o tome što se moglo učiniti da se ovakva katastrofa spriječi, vrijedi se zapitati – možemo li naučiti nešto iz prakse drugih zemalja?
No, prije nego što krenemo gledati u tuđa dvorišta, zagledajmo se u ovo naše, gdje se ističe jedan pozitivan primjer. U Dugom Selu zadnjih godinu dana dvije osnovne škole i jednu srednju čuvaju zaštitari. I to je prvi grad u Hrvatskoj koji se za pomoć u održavanju sigurnosti u školama obratio zaštitarskim službama, a nakon incidenta ispred škole koji im je bio alarm da nešto hitno treba poduzeti.
Možda je primjer Dugog Sela taj koji bi trebao slijediti ostatak Hrvatske. Naime, ujednačene prakse po pitanju sigurnosti u hrvatskim školama nema, te ih svaka riješava za sebe. U dobar dio škola, barem u Zagrebu, nije baš tako lako ući, čak niti ako ste roditelj. Morate imati jasan razlog zašto želite ući. U nekim školama morate dokazati svoj identitet osobnom iskaznicom i slično. No, postoje i one u koje možete ušetati bez problema i kao stranac. To smo, uostalom, shvatili na najgori mogući način.
Kako je problem sigurnosti u škalama riješila Velika Britanija? U Londonu, sigurnost i red u školama prioriteti su od trenutka kada djeca zakorače na školsko dvorište. Svako jutro, ravnateljica i razrednici stoje na ulazu u školu, dočekivajući svakog učenika osobno. Ovakva praksa nije samo izraz dobrodošlice, već i prvi korak u osiguravanju sigurnosti školskog okružnja. Nitko ne može proći neopaženo ili nezapaženo – ulaz u školu nije stvar slobodne volje, nego organiziranog sustava.
Još jedan ključan aspekt britanskog pristupa jest stroga kontrola posjetitelja. Kada netko dolazi u školu, primjerice na roditeljski sastanak ili neki drugi razlog, mora se prijaviti na ulazu, predočiti identifikacijski dokument i nositi vidljivu naljepnicu s imenom, prezimenom i svrhom dolaska. Bez te naljepnice nema ulaska u školu. Ovaj sustav služi ne samo kao prevencija potencijalnih sigurnosnih prijetnji, nego i kao jasna poruka: sigurnost djece nije pitanje kompromisa.
U Hrvatskoj, gdje škole nerijetko funkcioniraju kao mjesta slobodnog ulaza, bez sustava identifikacije posjetitelja i s minimalnim nadzorom, ovakve su prakse još uvijek rijetkost. No, nije li krajnje vrijeme da se zapitamo – jesmo li spremni uvesti promjene koje mogu spasiti živote?
Sigurnost škole ne počinje i ne završava na kontrole ulaza. Pitanje sigurnosti treba biti integrirano u svakodnevnu praksu, od kurikuluma do zaposlenika, s naglaskom na prevenciji nasilja i brzi odgovor na prijetnje. Uvođenje školskih zaštitara moglo bi biti ključni korak. Zaštitari, osim što čuvaju ulaze, mogu patrolirati školskim prostorima, aktivno sudjelovati u nadzoru okoliša i pomagati u izgradnji sigurnijeg okruženja za djecu i osoblje.
Također, edukacija učitelja i drugih zaposlenika o prepoznavanju znakova nasilja i drugih opasnosti još je jedna važna preventivna mjera.
No, važno je naglasiti da sigurnost djece nije samo odgovornost školskih vlasti. Roditelji, lokalne zajednice i šire društvo trebaju biti uključeni u oblikovanje sigurnosnih politika, kao i pružanje podrške školama u njihovim naporima da ostanu sigurni prostori za učenje i odrastanje.
Tragedija u Prečkom ponovno nas podsjeća da su sigurnost i dobrobit djece odgovornost svih nas. Možda je vrijeme da se ugledamo na one koji su te lekcije već naučili i sustavno ih provode. Jer sigurnost djece nije stvar izbora, nego nužnost.
