Jeste li znali da je Hrvatska u Europskoj uniji po smrtnosti od melanoma, karcinoma kože, ukupno četvrta? Možda vam je u moru “važnih” vijesti promakla vijest i da smo po prekomjernoj tjelesnoj težini i djece i odraslih na prvom, a po oboljevanju od karcinoma pluća na drugom mjestu. Ove brojke i na papiru i u stvarnosti zvuče, izgledaju i jesu – zastrašujuće. Čovjek se zdravorazumski pita – što možemo napraviti da ublažimo situaciju koja u sva tri slučaja predstavlja javnozdravstveni problem u sustavu koji je ionako na klimavim nogama? Pa zapravo je odgovor vrlo jasan i jednostavan – prestanimo ganjati preplanuli ten iz ljeta u ljeto (što je zapravo jednoznačno opetovanom oštećivanju kože), počnimo se hraniti zdravije s više kuhane, a manje pekarske hrane i prestanimo pušiti.
No, osim što je lakše reći nego napraviti, naši ljudi kao da u to zapravo baš i ne vjeruju. Jer: “svi puše”, “pa neću se s mora valjda vratiti bijela”, “kakva je to svadba ili krštenje bez deset vrsta kolača, odojka, francuske salate i janjetine”, i “naravno da će na dječjem rođendanu biti čipsa, slatkiša i gaziranih sokova, pa rođendan je”. Moj favorit je svakako: “od nečeg se mora umrijeti”.
Sjećam se kada sam kao gimnazijalka s majkom posjetila njezinu prijateljicu koja je kroz razgovor istaknula kako sam već velika, pa joj se sasvim logičnim učinio i sljedeći nastavak razgovora: “još malo pa ćeš i cigaretu moći zapaliti”, a to je sablaznilo i mene i moju majku. U tom trenutku mi je to zazvučalo kao, danas bi Gen Z-ovci rekli, “red flag”. Jer, normalno je da mladi ljudi, pretpostavila je mamina prijateljica, u nekom trenutku oko punoljetnosti počnu pušiti. Isto tako se sjećam da sam u dvadesetima muku mučila s “nabacivanjem” boje. A teško podnosim i vrućine i to prokleto sunčanje. Uvijek sam se pitala je li zaista nekome ugodno ležati na suncu i peći se na 40 stupnjeva da bi “uhvatio boju”, preplanuli ten, taj ljetni sveti gral. Srećom, vrlo brzo sam odustala, pa posljednjih 20 godina u kolovozu dobijam isto pitanje: “A ti nisi bila na moru ili tek ideš?” Jer da, bijele sam puti, a u obiteljskoj anamnezi su mi dva melanoma, i, kada već dajemo lječničke kartone na uvid, – i dva karcinoma pluća. Ono čega u obitelji nemamo jest prekomjernu tjelesnu težinu. Vječno smo svi “šlang”. Što se ne može reći za čak 65 posto naših sugrađana s prosječnim indeksom tjelesne mase 26.
Ono čega sam još u djetinjstvu bila lišena jest podjele poslova na muške i ženske. Imam starijeg brata koji se oduvijek u kuhinji bolje snalazio od mene. Zadaće sam pisala sama, učila sam sama, a za pokoju lošu ocjenu sam morala preuzeti odgovornost. Nije bilo whatsapp grupa u kojoj roditelji raspravljaju što je bilo za zadaću. Moja mama generalno nikada nije znala koje su bile moje školske obveze. Rekli bismo, logično, jer su bile MOJE obveze. Eh, da, negdje u ovih 30 godina koliko je prošlo od mojeg osnovnoškolskog obrazovanja do danas ta se logika izgubila i došla je neka nova. Ona u kojoj su roditelji preuzeli i obveze, a čini se, i odgovornost za sve što uključuje njihovu djecu. Pišu zadaće, izrađuju projekte, odlaze s djecom na fakultet, pa i na razgovor za posao. Što se, pobogu, dogodilo?
U projektu “Hrvatski običaji koji moraju umrijeti da bi selo preživjelo.” postavljamo pitanja: zašto je tako teško promijeniti životni stil? Koliko na statistiku s početka priče utjecaj imaju tradicija, običaji i etnologija? Naime, u Hrvatskoj je tradicija važna. Bilo da je riječ o vjerskim, regionalnim ili nekim drugim običajima, oni su vitalan dio hrvatske kulture i identiteta. Zašto smo danas narod koji puši, jede nezdravo, s mora se srami vratiti bez “boje”, a “pusti, sine, mama će” (pre)česta je rečenica koju izgovaramo i to bez ikakve svijesti o tome da će nas te navike vjerojatno prije ili kasnije dovesti do prenapučenih javnozdravstvenih bolničkih čekaonica i stvoriti generaciju ljudi nesposobnu za život?
Na ta pitanja odgovore ćemo pokušati dati kroz inkluzivni novinarski pristup – razgovorom s etnolozima i antropolozima s Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru, potom liječnicima iz Poliklinike Avive, psiholozima i ostalim stručnjacima koji će svakako pomoći rasvjetliti tu sliku.
Ovaj članak je 7. listopada 2026. godine objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
