Vanessa Mioč trenutno se priprema za svoj najveći samostalni koncert dosad, a nedavno iskustvo volontiranja u Ugandi, kaže, zauvijek je promijenilo njezin pogled na život, vjeru i ono što je uistinu važno.
Dok se danas intenzivno priprema za svoj prvi veliki samostalni koncert, Vanessa Mioč osvrće se na iskustvo koje joj je, kaže, promijenilo pogled na život, vjeru i ono što je uistinu važno. Nakon sedam godina glazbenog puta i prošlogodišnjeg albuma „Vjerujem“, 22. studenoga u Kinu SC u Zagrebu čeka je dosad najveći samostalni nastup. No prije nego što će stati pred zagrebačku publiku, Vanessa je nedavno dva tjedna provela tisućama kilometara daleko – u Ugandi, volontirajući s djecom kojoj je pomoć potrebnija nego što je ikada mogla zamisliti.
Za don Jakoslava Banića i projekt u Ugandi Vanessa je prvi put čula na koncertu „Srcem za Ugandu“ na Gripama, na kojem je i sama sudjelovala. Odlazak u Afriku dugo je bio jedna od njezinih životnih želja, a posebno ju je privlačila mogućnost rada s djecom. Put ju je odveo u Nawanatau, u regiji Karamoja, jednom od najsiromašnijih i najugroženijih područja Ugande, gdje se stanovništvo suočava s ekstremnim siromaštvom, nestašicom hrane i posljedicama dugotrajnih suša.
„Faith is Power“
Među brojnim susretima dva su joj se posebno urezala u srce. Jedan je bio 12-godišnji dječak koji joj je ispričao jednu od najtežih životnih priča koje je ikada čula.
– Nakon razgovora smo se pomolili za njegov život, budućnost i prošlost. Pitala sam ga što bi htio nacrtati na jedno srce koje ćemo zalijepiti kraj njegova kreveta, a on mi je rekao: ‘Faith is Power.’ Nakon svega što je prošao, njegova vjera i snaga duboko su me dirnule. To je trenutak koji nikada neću zaboraviti – prisjeća se Vanessa.
Drugi susret bio je s teško bolesnim dječakom čije su ruke i noge gotovo bile nepokretne. Njegova ga je sestra svakodnevno nosila na leđima u školu. Nakon obroka dječak je dopuzao do Vanesse, uhvatio je za ruku i pitao je: „Kako si?“
– To me posebno dirnulo – dijete koje se samo bori sa svojim životom i mnogim teškoćama, a prvo pita mene kako sam ja.
Vanessina svakodnevica u Ugandi bila je potpuno drugačija od života na koji je navikla. Nakon buđenja, molitve i doručka slijedila je cjelodnevna briga o djeci. Posebno se brinula za djecu koju su udomili nakon što su ih roditelji odbacili. Neka su prije dolaska u misiju živjela na ulici, u krajnjoj bijedi, a neka su u trenucima najveće gladi jela čak plastiku ili štakore.
– Jedno dijete prilikom dolaska kod nas reklo mi je da nema snage crtati, a razlog je bio i više nego porazan – dijete je bilo gladno. Neki od njih prve su noći bili u strahu da će pasti s madraca jer nikada prije nisu spavali na njemu. Takvi trenuci osvijeste vam koliko toga što mi uzimamo zdravo za gotovo za njih predstavlja nešto veliko.
Ipak, upravo su je ta djeca naučila jednoj od najvećih životnih lekcija.
– Najviše me pozitivno iznenadila njihova radost, jednostavnost, ljubav i otvorenost, unatoč tome što imaju jako malo. Jedna je djevojčica pronašla komadić drva i cijelo se vrijeme igrala s njim kao da je autić ili lutkica. Oni jednostavno od tog skromnog što imaju uspiju napraviti nešto jako veliko.
Vjera im je utočište i dom
Vanessa priznaje da je u Ugandi plakala više nego ikada – i od tuge i od radosti.
– Sve sam tamo nekako živjela puno intenzivnije jer nije bilo nikakvih filtera – i tugu i radost. Nakon dugo vremena osjećala sam se jako živom i radosnom jer sam se mogla potpuno dati.
No najviše ju je dirnula njihova vjera. Djeca svakodnevno odlaze na misu, mole i pjevaju, a upravo je vjera ono što im daje sigurnost.
– To im je utočište i njihov dom. Nakon svega što sam vidjela, shvatila sam koliko je važno kada ti vjera zaista bude dom.
Iskustvo joj je dodatno produbilo odnos s Bogom. U Ugandi je, kaže, shvatila da se Božja ljubav ne može mjeriti onime što posjedujemo.
– Nisam vidjela ljude koji su siromašni u onome što je stvarno važno. Nemaju hranu ni osnovne stvari, ali su toliko bogati u odnosu s Bogom i u toj radosti koju imaju. Ta naša ‘matematika’ jednostavno ne funkcionira kao što mi ponekad mislimo.
Upravo zato danas na neke svakodnevne stvari gleda potpuno drugačije.
– Zdravlje, krov nad glavom, ljudi koje voliš, čaša vode, krevet, pa čak i obične hlače… Puno toga sam prije odlaska uzimala zdravo za gotovo.
Iz Ugande joj najviše nedostaju ljudi, posebno djeca i način na koji su je dočekivali.
– Nekad si baš tako zamišljam raj – da prolaziš kraj ljudi koje voliš, a oni ti se vesele i mašu ti. To mi je jako nedostajalo pri povratku u Hrvatsku, a moram priznati da mi još uvijek nedostaje.
Zato Vanessa ovaj odlazak ne doživljava kao završenu priču. Naprotiv, uvjerena je da je riječ tek o početku.
– Kada gledam unazad, definitivno mogu reći da je odlazak bio moj poziv. Danas osjećam da je moj zadatak učiniti sve što mogu kako bi što više ljudi čulo za Karamoju i ljude koje sam tamo upoznala te kako bismo im zajedno pomogli prebroditi ovo teško razdoblje suše i gladi.
A upravo ovo iskustvo Ugande jednoga bi dana, priznaje Vanessa, dana voljela pretočiti u pjesmu.
Od Ugande do najvećeg koncerta dosad
A dok još uvijek nosi slike Ugande sa sobom, Vanessa se priprema za novu veliku životnu etapu – svoj prvi veliki samostalni koncert. Sedam godina glazbenog puta zaokružit će 22. studenoga u Kinu SC koncertom „Vjerujem“, na kojem želi publici dati puno više od glazbenog nastupa.
Pripreme su već počele, a pred njom su brojne probe, vježbanja i organizacija, ali i, kaže, puno radosti i smijeha. A kada 22. studenoga izađe pred publiku, vjerojatno će joj kroz glavu proći i sve ono što je prošla posljednjih godina – od prvih glazbenih koraka, preko pjesama koje su dotaknule brojne ljude, pa sve do Ugande i djece koja su joj promijenila pogled na ono što znači imati i biti bogat.
– Prije nekoliko godina ovakav je koncert bio samo san, a sada se taj san pretvara u stvarnost.
Ulaznice za veliki koncert su u prodaji, a svoje mjesto možete osigurati još danas na Eventim.hr,
