Pročitala sam novu knjigu Andree Andrassy “Što žene čuju”, i nemalo se iznenadila da sve to što žene čuju u njezinoj knjizi, osobito ona sama, čujem i ja. Mislila sam da bizarnosti koje ja čujem ipak nisu baš za svačije uši. Međutim, ne, dobra vijest je, čini se, da nije do mene. Živimo li Andrea i ja isti život – bila je jedna od misli koja mi je negdje oko 200.- te stranice knjige prošla kroz glavu. Iako, znam da ne živimo. Doduše, ja uopće ne znam kako živi Andrea, ali je činjenica da smo kroz život očito imale istu nesreću nabasati na nevjerojatne primjere osoba koje znaju, koje su bolje, koje će mi reći za moje dobro ili će samo reći iako znaju da nije za ničije dobro osobito ne moje. Vjerojatnije je da smo nas dvije za početak imale istu (ne)sreću da se rodimo kao žene, što ne bih voljela ponuditi kao konačni zaključak jer je prvoloptaški, ali pričekajmo kraj teksta.

Knjiga je pisana onako kako sam od Andree i očekivala – britko, duhovito, bez zadrške i rukavica. Međutim, ono što nisam očekivala jest da sa svakom novom stranicom šeće po mojoj podsvijesti i otvara davno i ne tako davno zatvorene ladice u koje sam pospremila osuđivačke, mizogine, podcjenjivačke, šovinističke i docirajuće ispade muškaraca, ali i žena koji su se nizali kroz moju 27-ogodišnju novinarsku karijeru. Knjigu sam pročitala u dva dana, tijekom vikenda. Bio je to rollercoaster emocija i stanja za koje sam mislila da me više ne mogu uznemiriti. Ali, svaki Andrein obračun s muškarcem koji docira jer zna bolje u meni trigerira davno proživljenu (i pospremljenu) traumu.

Pa sam se tako sjetila kako je jedan od mojih urednika pred kolegom prokomentirao uoči mojeg puta u Berlin na Europsko prvenstvo u plivanju 2001. godine da je jedna stvar kada muški kolega ode na EP u rukometu i “šarmira” (on je upotrijebio drugu riječ, ja neću) rukometašicu, a druga stvar kada kolegica ode na EP u plivanju i “šarmira” plivača. Jer zašto bi 21-ogodišnja djevojka išla na to važno službeno putovanje, na koje ju šalje sportska redakcija tada najtiražnijih novina u državi, nego da “šarmira”. Proplakala sam noć uoči putovanja u Berlin na kojem nisam nikoga “šarmirala”, ali sam napisala nekoliko sjajnih tekstova koji su završili na naslovnici i na koje sam dan danas jako ponosna. Andrea nakon svakog ovakvog slučaja u knjizi pita čitatelja/cu možete li zamisliti da se ovako nešto kaže za muškarca. Iz ovog slučaja je posve jasno da je moj zločin bio samo taj što sam žena.

Dosta godina kasnije radila sam i kao sportska novinarka na televiziji, pa mi je tako jedan poznati sportski moćnik nakon postavljenog pitanja na press konferenciji rekao vrlo mirnim, nježnim glasom: “Objasnit će ti kolege kasnije.” Njegov kolega, još poznatiji sportski moćnik je napravio upravo suprotno; nakon intervjua me pitao tko mi je pisao pitanja, jer su mu bila – prepametna.

Andrea u knjizi ne štedi ni žene, a bogme ni one nisu štedjele mene. Jedna od njih, u koju sam u to davno doba gledala kao u Boga, jer je nama mladim novinarima bila pojava, novinarska veličina, mi se jednom (ne)zgodom obratila sljedećim riječima: “Ti se moraš odlučiti hoćeš li biti ljepotica ili novinarka, jer na šarm možeš nešto, ali ne sve.” I tada sam plakala. Doma, naravno. Na poslu sam stisnula zube i gutala knedle, a u međuvremenu sam odlučila biti oboje – i ljepotica i novinarka.

Jedna kolegica me šokirala pitanjem: “Je li ti bilo čudno što si vodila sportske vijesti?” Nije mi bilo jasno zašto me to pita, pa sam ju zamolila da mi objasni – zašto čudno – a ona je samo ponovila: “pa, ono… čudno…” Aha, misliš zato što sam glupa i ništa ne znam o sportu, zato čudno? Tu sam rečenicu izgovorila u svojoj glavi, a na glas sam izgovorila drugu: “S obzirom na to da mi je to bila treća sportska redakcija zapravo je bilo logično da vodim sportske vijesti.”

Ovo je recenzija knjige koju nitko nije očekivao, ni tražio, ponajmanje ja. Međutim, za mene je bila dijelom katarzična, jer sam zbog nje javno odlučila izreći stvari koje su meni nekad bile rečene, a nisu smjele biti. Danas bi hrpa toga bila utuživa. Mlade žene više ne misle da nakon ovakvih ispada samo trebaju stisnuti zube i trpjeti. I dalje svaku novu generaciju žena treba podsjećati da im se nitko nema pravo obraćati na ovakav način. I zato je knjiga “Što žene čuju”… E, da – važna.