Zamislite razred. Šest maturanata, Zagreb, 2033./2034. Pritisak roditelja koji ne prestaje. Socijalna anksioznost koja tinja ispod površine. Prve ljubavi i prvi prekidi. Susreti s drogom. Tijelo koje ne izgleda kako treba. Instagram koji nikad ne spava i uspoređivanje koje nikad ne prestaje. Zvuči poznato? Zvuči kao danas — jer i jest danas, samo s malo više odmaka da ga možemo konačno pogledati ravno u oči.
(ne)dovoljan nije predstava u kojoj mladi glumci tumače adolescenciju. To je predstava u kojoj šestero studentica i studenata druge godine diplomskog studija glume na Akademiji dramske umjetnosti — koji su upravo na pragu izlaska na tržište, na pragu pravog glumačkog života — otvaraju vlastite rane i pretvaraju ih u zajedničko iskustvo. Tekst nisu dobili. Stvorili su ga sami.
– Rad na ovoj predstavi bio je za nas sve puno više od klasičnog procesa rada na ulozi. Nismo dobili gotov tekst koji treba naučiti — nego smo ga stvarali iz vlastitih iskustava, razgovora i improvizacija. Većina nas je inspiraciju za likove pronašla u sebi, u nekim osobnim borbama i odnosima koje smo godinama nosili. – kažu nam mladi umjetnici.
Kroz taj proces dogodilo se nešto što nitko nije sasvim predvidio.
– Osim kao glumci, počeli smo se doživljavati i kao autori — što je bilo novo i neočekivano iskustvo. Šestero potpuno različitih ljudi i umjetnika, u zajedničkom prostoru koji nije uvijek bio jednostavan.
– Ali upravo zbog toga bio je dragocjen. – svi su složni u zaključku.
Nema linearne radnje. Nema jedne priče koja se lijepo razriješi na kraju. Ima niz trenutaka koji preskaču između škole i doma, između lica koje pokazuješ i onoga što doista proživljavaš — između osobe u razredu i osobe u četiri zida vlastite sobe. Realistični prizori izmjenjuju se s poetičnim sekvencama, dijalozi s ispovjednim monolozima, vanjsko ponašanje s unutarnjim mislima.
– Kroz proces smo se vraćali i vlastitim srednjoškolskim iskustvima, iako smo možda mislili da smo ih već ostavili iza sebe. Pokazalo se da neke stvari ipak ostaju otvorene, bez obzira na vrijeme. Upravo ta mjesta — ona koja ne zarastaju — postala su srž predstave.
– Pokušali smo ih pretvoriti u zajedničko iskustvo s kojim se može povezati mlađa, ali i starija publika.
Struktura je fragmentarna i ritmična — nalik načinu na koji mladi danas doživljavaju stvarnost.
– Nastojali smo stvoriti jednu funkcionalnu, ali istovremeno i nezdravu zajednicu — kakva srednjoškolski razred često i jest. Jer cilj nije bio napraviti lijepu, zaokruženu priču. Cilj je bio napraviti istinitu.
– Predstava se raspada na niz trenutaka, kao što se i mi ponekad raspadamo između onoga što jesmo i onoga što pokazujemo drugima. I možda je baš u tim pukotinama najviše istine.
Publika ne sjedi nasuprot pozornici. Publika postaje dio razreda — uronjena u prostor, u atmosferu, u tu nesavršenu zajednicu u kojoj je dozvoljeno ne znati, ne moći, ne biti savršen. Granica između gledatelja i izvođača briše se namjerno. Jer upravo tu nastaje ono zbog čega se uopće ide u kazalište: trenutak u kojem netko u publici pomisli — nisam jedini.
Ovo je njihov diplomski ispit. Ali kad izađete iz dvorane — znat ćete da su vam poklonili nešto puno više od toga.
