Kada me Ivan Cvirn, glavni producent serijala “Zov divljine”, koji s emitiranjem kreće sljedećeg utorka, 14. 11. na Hrvatskoj radioteleviziji, pozvao na premijerno prikazivanje prve epizode razveselila sam se, jer se priče o ljudima koji su promijenili svoj gradski život i odabrali onaj u prirodi savršeno uklapaju u viziju i tematski tonalitet LifeBuzza. Nama je u središtu pozornosti čovjek i uvijek pokušavamo dati odgovor na pitanje kako poboljšati njegovu kvalitetu života. No, isto tako treba biti svjestan da nije sve za svakoga, niti će svakome odlazak na selo biti promjena na bolje. Za mene to, primjerice, ne bi bio odlazak već povratak. A nisam sigurna bi li povratak na početne postavke za mene bila dobra ideja. Zato me baš zanimalo kako će dojučerašnji gradski ljudi prezentirati svoj novi život u divljini.
Svakako sam očekivala feel good priču koja otkriva očekivane, i pokoju neočekivanu prednost ove tranzicije. No, ono što nisam očekivala jest da će me ta prva epizoda u sjećanjima i mislima odvesti na neka mjesta na kojima nisam bila godinama.
Kosa za travu, najstarije oruđe budućnosti!
Naime, voditelj Daniel Lacko odlazi u dom Ede Popovića, poznatog pisca i novinara i njegove supruge arhitektice Ljiljane koji su u mjestu Stranica Gornja pronašli novi život u divljini. Doselili su iz Zagreba. Drvena kuća koju su kupili svakako je adaptirana, ali s minimalnim intervencijama – imperativ je bio maksimalno sačuvati izvorni izgled. Kućica me odmah, na prvi pogled, podsjetila na kuću moje bake i djeda iz Ivanić Grada. Dakako da je riječ o urbanoj sredini koja ni blizu ne konkurira za snimanje novih nastavaka “Zova divljine”, ali jednostavnost života kojeg su u toj kućici s ogromnom okućnicom, vrtom i štalom vodili moji baka Dragica i djed Josip svakako rezonira s načinom na koji danas žive Edo i Ljiljana. Edo čak u jednom trenutku uzima onu old school kosu za košenje trave kakvu je imao i moj djed. Još i kada sam bila djevojčica, mislila sam da je moj djed posljednja osoba na svijetu koja travu kosi s tim prahistorijskim oruđem, kojeg sam se, usput budi rečeno, kao mala jako bojala. Naime, mi djeca smo ogromno dvorište i štalu sa sijenom doživljavali kao poligone za igranje, a djed se uvijek bojao da u igri ne naletimo negdje na vile u sjenu ili tu kosu. Zov divljine me, dakle, potpuno neočekivano vratio u najljepše trenutke djetinjstva. Međutim, kako sam odrastala, tako sam sam silno željela grad, život u stanu, a ne u kući, gužvu, buku, brz život – sve sam to jako htjela. I to sam dobila.
Međutim, gledajući Edu i Ljiljanu kako žive u skladu s prirodom prožeo me, osim osjećaja nostalgije, još jedan – osjećaj olakšanja. Spoznaja da je to što i koliko oni imaju i žele sasvim dovoljno za sretan i ispunjen život me na neki način resetirala. Nikakve društvene mreže, digitalni i virtualni svijetovi, koji generiraju nesigurnosti koje, pak, potiču gomilanje stvari da prekriju te nesigurnosti – nevažni su. I nepotrebni. Ako ja tako odlučim. Hraniti se kruškama koje su pale sa stabla na zemlju i plodovima iz vlastita vrta, brati začinsko bilje iz okolne šume – dakle, živjeti s prirodom – istodobno zvuči i izgleda idilično i jako teško.
“Zov divljine” kao bonus nudi osobno putovanje kroz vlastiti život
No, u jeku afere trovanja kiselinom iz boce ionako otrovnog napitka i prešpricanih otrovnih mandarina, Edin i Ljiljanin izbor se čini logičnim. Kako onda prepoznati taj osjećaj u sebi kada odlazak u divljinu, selo ili osamu postaje jedini izbor? Upitala sam to na premijeri “Zova divljine” protagonisticu jedne druge epizode ovog dokumentarnog serijala, Tijanu Perović koja je sa suprugom i dvoje djece iz Zagreba otišla živjeti na Susak u svjetionik. Tijana je bila vrlo konkretna.
– U Zagrebu smo imali sve i mogli smo si materijalno priuštiti mnogo, u normalnim gabaritima. Ali, osjećala sam prazninu u duši. Tu prazninu ništa materijalno nije moglo ispuniti. Tada sam znala da je vrijeme da odemo. Sada praznine više nema, u potpunosti je ispunjena.
“Zov divljine” je svakako feel good serijal s pričama ljudi koji su imali hrabrosti napraviti ono što je svatko od nas barem jednom pomislio. Ali, otvara i neka ozbiljna pitanja. Ili vas samo odvede na neočekivano putovanje prošlim ili budućim životom. U svakom slučaju, ako svaki utorak sjednete ispred tv-a i na HRT-u 1 u 20.45 odgledate svih 6 epizoda “Zova divljine” nećete biti uskraćeni za cijelu paletu emocija. Na vama je da otkrijete kojih.
