Već smo odavno naučili da je dostupnost informacija na jedan klik dvosjekli mač, jer osim što je moguće da je informacija koju smo pronašli netočna, postoji i mogućnost i da je pogrešno protumačena ili prenesena. Upravo je to čest slučaj kod roditeljstva, a kada se u priču upletu razne roditeljske grupe na društvenim mrežama onda pojam dezinformacije dobiva jedno posve novo značenje. E pa, imamo dojam da se upravo to dogodilo s inzistiranjem na prihvaćanju dječjih emocija. Naime, mladi roditelji često misle da je prihvaćanje dječjih emocija istovjetno s dopuštenjem djetetu da radi što hoće. A old school roditelji prihvaćanje emocija doživljavaju kao izmišljanje tople vode ili pretjerivanje.
I jedni i drugi su u krivu. Po točno tumačenje ovog vrlo važnog segmenta u odgoju otišli smo kod Diane Albert Sladoljev, ravnateljice Osnovne škole Centar, u kojoj se na emocionalno opismenjavanje djece gleda kao na temelj zdravog razvoja i učenja djece.
– Jako je važno da djetetu damo do znanja da je to što god da osjeća – u redu. Ponekad je čak dobro, a to je ono što naši učitelji rade u školi, opisati mu njegovu emociju. Npr. vidim da si baš ljut, lice ti se zacrvenilo i jako si stisnuo šake. I tako će dijete znati prepoznati tu emociju kod nekog drugog djeteta.
U školi nemamo problema s prihvaćanjem pravila
Razgovori o emocijama su jako važni od vrlo rane dobi, tvrdi pedagoginja Diana Albert Sladoljev.
– Razgovaramo o tome kako se razne emocije doživljavaju u našem tijelu. I kroz takav temeljit pristup emocionalnom opismenjavanju dijete se mnogo lakše može naučiti nositi se s emocijama na društveno prihvatljiv način. Znači, u redu je biti ljut, ali nije u redu baciti pernicu na pod zato što si ljut. I to je ono što primjećujemo, ne samo ja, već mnogi moji kolege, da ide mnogo teže, jer u obiteljskom kontekstu nema zdravog postavljanja granica. Roditelji su prepopustljivi. Ja ne bih ulazila u to zašto je to tako. Niti mi u školi ikada osuđujemo roditelje. Oni u datom trenutku daju najbolje što mogu od sebe i sve što rade, rade iz najbolje namjere. No, moram reći, često je to posve pogrešno. – govori gđa Diana i nastavlja:
– Naprimjer, ako dijete udari roditelja nogom iz sve snage, a roditelj se nasmije, onda je poruka koju djetetu šaljemo – to je smiješno, to je ok. Mi u školi nemamo nikakvih problema s djecom oko postavljanja granica. I jasno im je da ako se pravilo prekrši da će uslijediti ‘sankcija’. Pri tome mislimo na to da mu kažemo da sjedne, i popriča s učiteljima.
‘Mi smo morali šutjeti, pa što na fali?’
Ovakav pristup, kao što znate, nije pravilo u svim hrvatskim osnovnim školama. Gđa Albert Sladoljev je ravnateljica privatne osnovne škole u Zagrebu u kojoj djeca na kraju godine svladaju program isto kao i ona koja pohađaju državne škole, samo je put do cilja potpuno drukčiji.
– Kod nas nema klasičnog sata od 45 minuta, pa zvona, pa odmor opet zvono i ostalo. To govorimo, naravno, o nižim razredima, jer smo mi mlada škola i za sada imamo tek jedan razred prvašića. Upravo su u tijeku upisi u prvi i drugi razred. Ali, mala djeca teško mogu držati koncentraciju 45 minuta, mirno sjedeći. Imamo za to razumijevanja. Vrlo smo fleksibilni.
Generacije su odrasle baš po suprotnom principu; kakve emocije, mi smo u školi svi sjedili i šutjeli, pa što nam fali? – svi mi rođeni u 0samdesetim ili sedamdesetim godinama prošlog stoljeća ovo smo rekli barem jednom. A Diana Albert Sladoljev odgovara:
-Pa fali nam, Ja mislim da bi svakome od nas dobro došao neki vid psihoterapije da budemo dobro i osvijestimo vlastite emocije. Mi želimo da naša djeca izrastu u stabilne, za zajednicu korisne i funkcionalne ljude, koji su empatični, poštuju različitost, razumiju vlastite i tuđe emocije. Ali, opet naglašavam, ne možemo dopustiti da djeca rade što žele. Jer to za njih u konačnici nije dobro. Mi ne možemo djeci prepustiti donošenje životno važnih odluka. Ono može odabrati hoće li doći u školu u crvenoj ili plavoj majici, ali ne može po snijegu doći u baletnoj haljinici, jer je ono tako htjelo. Djeca nemaju životnog iskustva na temelju kojeg bi mogli donositi takve odluke.
Djeci treba pristupiti individualno
No, nije ni roditeljima lako. Balansirati je najteže i znati prepoznati u kojem trenutku reagirati.
– U našoj školi nudimo različite dodatne aktivnosti uz obavezne predmete: matematiku, hrvatski jezik, prirodu, engleski i njemački jezik, tjelesni, vjeronauk (tko želi), a tu su i domaćinstvo, vrtlarstvo, robotika, dramska i mentalna aritmetika. Kroz dan još prošetaju po gradu pa možda posjete i neku izložbu, odu do knjižnice i slično. Važno je pratiti dijete i pristupati mu individualno. No, isto tako, ne možemo dopustiti djetetu da donosi odluke o svim aktivnostima i u konačnici odustane od svega.
No, kada dijete završi ovu privatnu osnovnu školu i odluči se za srednju državnu gimnaziju ili bilo koju drugu državnu školu, neće li mu potpuno drukčiji sustav rada biti preveliki šok?
-Mogao bi biti. Međutim, ako je dijete od samih početaka odgajano da se zna nositi s raznim emocijama i u raznim situacijama, a to je ono što mi zove emocionalno opismenjavanje i na čemu inzistiramo – onda promjena okruženja ne bi trebala predstavljati nikakav problem. Jer ako ste dobro odradili ovaj dio, vi ste dijete spremili za život i s takvom djecom nikada nema problema. – zaključila je ravnateljica Diana Albert Sladoljev.
