Već dugo nisam pisala, ali su obveze stvarno jako pritisnule sa svih strana, a kombinacija svih poslova, obitelji, studija i putovanja je trenuačtno prilično izazovna.

Kako se nalazim u koloni već dva sata vraćajući se s produženog vikenda, imam veliku želju zapisati misli o Visu jer se tamo nakon gotovo deset godina dolaženja, osjećam kod kuće. Iako smo već par godina u traženju našeg novog doma, izgleda su se tek ove godine karte malo ljepše posložile, pa držite fige.

Krenimo redom. Vožnja trajektom iz Splita traje 2 sata i 20 minuta, a „Petar Hektorović“ uvijek besprijekorno rotira ulazak u luku tako da je već i sam ulazak veličanstven. Ove smo godine prvi puta vidjeli dupina na ulasku u Višku luku, a nikako ne treba zaobići romantični ulazak u grad gledajući male kamene kućice i gusto parkirane brodice, jedrilice, jedrenjake i luksuzne jahte… Odmah se silaskom s trajekta osjeća miris otoka, a palme su odmah tik uz izlazak iz njega. Iako smo obišli cijeli otok prilično studiozno, za nas je grad Vis s njegova dva šarmantna naselja Luka i Kut, nekako draži od svih ostalih mjesta, pa čak i slatkog ribarskog mjesta Komiže. Smještaj je većinom poprilično star, ali se uz malo truda mogu naći i vile i potpuno obnovljene kuće, a izbor je velik, od onog s pogledom na more, onog u šumi, do onog u kamenoj kući u uskim ulicama koje podsjećaju na prošlost.

Kako je otok kroz cijelu svoju povijest bio vojno strateško uporište, i danas odiše vojnom infrastrukturom, a posebice onom iz vremena bivše Jugoslavije, Tita i JNA. Otok čak djeluje i kao muzej jer je desetljećima bio zatvoren za strane posjetitelje. Iako je to usporilo razvoj turizma, istovremeno je spriječilo neplanski razvoj turističkih objekata i održalo veći dio otoka netaknutim.

Zadivljuju priče što su ljudi već tada bili kadri napraviti uz puno manje tehničke, građevinske i digitalne opreme nego što je to danas.

Otok nudi brojne vođene military rute, obilaske objekata, spuštanje u skrivene tunele, međutim uz pojačani oprez moguće je i one najpoznatije obići biciklom, quadom ili popularnim e-bikeom. Ove sam godine prvi puta obišla skrovišta za podmornice u uvali Rogačić, i obližnje bunkere, raketnu bazu na poluotoku Stupišće, najviši planiski vrh Visa Hum i Titovu spilju kao i ARK (Atomsku ratnu komandu) na 60 metara pod zemljom s 400 metara tunela.

Poseban doživljaj je obići aerodrom na Visu u Pliskom polju, koji je sagrađen 1944. godine, a služio je za prisilna slijetanja oštećenih američkih bombardera te kao baza za napadna djelovanja britanskih lovaca-bombardera RAF (Royal Air Force) uzduž jadranske obale.

Na ovom otoku, povijest i običaji različitih vojski koje su tu boravile isprepliću se na zanimljive načine. Jedan od primjera je godišnja utakmica kriketa koja se redovno igra na bivšem savezničkom aerodromu u čast na britanske vojnike koji su tu igru donijeli na otok.

Osim toga, otok nudi i druge povijesne znamenitosti poput Fort Georgea, utvrde koja je poznata po predivnim zalascima sunca. Ova utvrda postaje sve popularnija destinacija za vjenčanja, čime se dodatno naglašava njena kulturna i povijesna važnost.

Naravno, ne treba zaboraviti ni svjetionik Stončicu, koji je još jedna od atrakcija ovog otoka.

Što se tiče plaža, mislim da smo većinu uspjeli posjetiti s kopna iako se za neke više ne bi usudila nikako drugačije osim čamcem. Od teže pristupačnih su Smokova i Pizdica, a najatraktivnije je spustiti se pješke na plažu Stiniva. Mala  i Velika Travna te Pritišćina su pristupačne autom, ali je potrebno puno strpljenja jer se spuštate uskim makadamom bez ograde, a često se auti dolje i zaglave, ako nemaju dobre gume ili su na stražnji pogon. Malu Pritišćinu često posjećujemo veslajući na Sup-u jer je odmah iza Pritišćine. Od destinacija koje još možete lako posjetiti brodom su Budikovac, Zelena i Modra spilja. Od lakše pristupačnih plaža, ali jednako lijepih su Tepluš, Srebrena, Milna i Zaglav.

A sad ono najbitnije, hrana. Doručak je izvrstan u Mamma Miji i Frutariji. Između lutanja vojnim stazama i plažama, usput možete stati na poznate dnevne lokacije na rakiju, vinu Vugava, zdravi obrok na otočki način, pogaču i kolač. Mislim da su među najzahvalnijima Aerodrom i Gušti Poja. Lokacije odišu prošlošću, vrijeme kao da je stalo, mačke i psi odmaraju na suncu, posuđe je raspareno, a nekoliko jela koje nude ispisane su kredom na ploči.  Vislander nudi izvrsne džinove i vina, ali i zanimljiv koncept ručka uz čašicu.

Za neopisivo iskustvo treba otići u konobu kod Senka. On gosta prima u 14 sati i taj dan za taj stol ne prima više nikoga. Jede se u navratima do 18h, jelovnika nema i ne pitaš za njega, a poželjno je da se odete okupati između svakog slijeda jer se gazdi nigdje ne žuri. Služi se što se taj dan ulovilo, kava je isključivo iz lonca, a desert je voćka izrezana na kriške. U večernje bi opcije svakako stavila restoran Boccadoro, Kaliopa, Lola te konobu Pojoda. Svi su većinom okruženi zelenilom i palmama. Konobu Kod Rokija izdvajaju njihova domaća vina, odlična peka te domaći kolači. Pizzerija Karijola  je izvrsno doskočila pogači na način da je u tanko tijesto pizze uklopila inćune, luk i kapare. Zasladiti se možete sladoledom slastičarne Pa ti odoli. U Komiži bi izdvojila Hum i Fabrique Luke Nižetića te kolače slastičarnice Cukar.

Još razmišljate treba li posjetiti otok Vis? Nemojte.

Irena Slovaček je profesorica engleskog i njemačkog jezika, licencirana fitness, joga i pilates instruktorica, te licencirana nutricionistica. 

Njezin rad možete pratiti na njezinu Instagram i facebook profilu te web stranici.