Kada sam zadnji put za RTL televiziju radila reportažu s Vitomirom Maričićem zapravo nisam bila ni svjesna koliko je teško Vitu zateći u Hrvatskoj. Vito je pustolov, avanturist, jedan od najboljih svjetskih ronilaca na dah, osobni trener, trener hrvatske reprezentacije u ronjenju na dah, kineziolog sa solidnim znanjem fizike, informatike i fotografije. Sigurna sam da sam nešto zaboravila, ali Vito je, kako kaže jedan naslov u novinama – čovjek s tisuću zanimanja. Eh da, bavi se i modelingom (baci oko na fotografije i sve će ti biti jasno), a i jedan je od dvojice muškaraca koji se otimaju za Severinu u njezinu spotu “Dobrodošao u klub”.
Rušio je i Guinessov rekord u najdužem hodanju pod vodom, osvajao najviše svjetske vrhove – Kilimanjaro i Himalaju, a i živio je godinu dana u Novom Zelandu, jer zašto ne. Iako se u životu bavio raznim sportovima, u ronjenju na dah je neprikosnoven. Samo proteklu godinu zaključio je s tri nacionalna rekorda, dvije srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu, gdje je ukupno bio najbolji natjecatelj. S Vitom je teško doći do kraja bilo čega, jer uvijek postoje neka vrata koja želite otvoriti, pa ćemo s nabrajanjem samo naprasno stati i prekinuti ga pitanjem:
Nemoguće je da se i dalje baviš sa svim ovim što smo nabrojali?
– Da, u životu sam se ‘nasvaštario’. I dalje dosta ‘svaštarim’, ali je sve uglavnom vezano je za ronjenje na dah. Razvoji novih edukacijskih programa, razvoj i istraživanje u medicini, tečajevi, edukacije instruktora, testiranje opreme, razvijanje prototipova… Natječem se i dalje, treniram druge sportaše, postao sam i trener hrvatske reprezentacije u ronjenju na dah… Prije godinu dana sam postao konzultant na patentima za podvodne i hipervarične uređaje i na taj način sam zadovoljio vlastiti interes za fizikom i matematikom što mi je možda malo nedostajalo.
A nedostaje li ti Hrvatska? Ovdje gotovo da te uopće nema. Znaš li koliko si zemalja samo prošle godine proputovao?
– U Hrvatskoj je lijepo i jako mi nedostaje. Odlično je to što me posao vuče na neke super destinacije, ali stvarno mi bude žao što me ovdje nema malo više. Ne znam točan broj zemalja u kojima sam bio prošle godine, bilo je dosta dinamično. Možda 20-ak. Lakše je brojati kontinente: putovao sam malo po Europi, Africi, svakako Aziji, Sjevernoj Americi, a najveća putovanja bila su po Srednjoj i Južnoj Americi. U Dominikanskoj Republici sam se najduže zadržao – četiri tjedna, u Meksiku i na Filipinima tri, Hodurasu i Bahamima po desetak dana. Ostala putovanja su trajala tjedan ili čak samo nekoliko dana. I sva su uglavnom vezana uz posao. Nedostaju mi putovanja samo zbog putovanja i istraživanja destinacije.
Možeš li zamisliti da živiš u Hrvatskoj, bez ovako čestih putovanja, kao obiteljski čovjek sa suprugom i djecom? Ili ti je to potpuno neprihvatljivo?
– To mi je svakako prihvatljivo. Nakon godina ovakvog života, volio bih se smiriti i zapravo se takvom životu veselim. Hrvatska je predivna zemlja prema mnogim kriterijima i zaista ima mnogo prostora za istraživanje i razvoj mnogo čega. Morate znati da su sportske karijere jako nepredvidljive. Ja se mogu sutra ozlijediti i izgubiti mogućnost treniranja i natjecanja. Zato sada dok je dobro koristim priliku da se nalazim u središtu zbivanja, a on nije u Hrvatskoj.
Baviš li se ronjenjem na dah isključivo zbog sporta ili i zbog lifestylea koji on neminovno na sebe veže?
– Teško je to dvoje odvojiti, ali svakako zbog sporta, rezultata i osjećaja koji ti on pruža. Uvijek sam to htio. Čak i nisam tipičan ronioc i nisam nešto lud za tim lifestyleom, od njega uzimam samo ono što je nužno. Angažiran sam u više stvari i puno više radim od tipičnog ronioca. Uostalom, ako nemaš rezultate, teško bi mogao isfinancirati lifestyle ronilaca.
Hrvatska javnost se o ronjenju na dah u recentno doba najviše informirala kroz Netflixov dokumentarni film “Najdublji udah”, koji je tjednima bio najgledaniji sadržaj kod nas. Koji je tvoj dojam tog filma?
– Film je dobar i zanimljiv kada ga analiziraš iz kuta gledatelja. I dobro je da, za razliku od nekih drugih filmova, nije pokušao sakriti neke negativne strane sporta. Ali je isto tako portretirao ronjenje kao nešto puno rizičnije nego što jest. Možda je zbog toga privukao toliki broj ljudi, no ronjenje je izuzetno sigurno. A to što se dogodilo tamo u tom ključnom trenutku kada je Stephen poginuo je jedna ogromna ljudska pogreška. To se nikada tako ne radi, to je bila njegova velika pogrešna procjena. Svi koji nešto znaju o ronjenju su jednoglasni u tome da si nikada nije smio dogoditi takvu pogrešku i da na taj način posloži sigurnosni dio tog zarona. Postojalo je nekoliko načina da se izbjegne koban ishod. No, isto tako najlakše je biti pametan nakon što se dogodi ovako nešto. Dogodila se pogreška i to je to.
Poznaješ li glavnu junakinju iz filma – Alessiju Zecchini?
Poznajem ju vrlo dobro. Naime, tijekom 2022. i prošle godine sam ju pripremao za neka natjecanja i svjetske rekorde koje je konačno i uspjela srušiti. Međutim, reaktivirala joj se ozljeda zbog koje je propustila Svjetska prvenstva. Radili smo i na rehabilitaciji, pa ćemo vidjeti kakav će biti plan za dalje. Suradnja je bila odlična. Alessia je predana sportašica i za razliku od većine ronioca, iskusna je sportašica i ima jednu nevjerojatnu glad za treningom i rezultatom. Vrlo je odgovorna i s takvim je ljudima najlakše raditi. Naše druženje je još s početka moje karijere počelo kao prijateljstvo, a sada se nastavilo i kroz trenersku suradnju.
Što si želiš u 2024. godini?
– Volio bih da bude jednako uspješna kao i prošla godina. Volio bih da reprezentacija ostvari dobre rezultate. A sebi želim da se što više bavim drugim sportovima, i da projekti poput državnog prvenstva u bazenu u dubini sve više rastu i da okupljaju neka nova lica. Volio bih što više provoditi ideje o edukaciji i kampovima poput onih na Pagu i Lastovu. Riječ je o fitness i freediving kampovima za koje bih zaista volio da budu što više prepoznati.
