Spasitelji ponekad imaju ronilačko, a ponekad vatrogasno odijelo, liječničku kutu ili odijelo službe spašavanja. No, ovo je priča o spasiteljicama s druge strane telefonske žice.
Vendi Keserica Tomičić je onaj spasonosni glas kojeg čuju zlostavljane žene iz Krapinsko-zagorske županije nakon što nazovu SOS telefon i savjetovalište za žene žrtve nasilja, a kojeg je pokrenuo CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje). Riječ je o nevladinoj organizaciji koja se bavi različitim pitanjima – od prevencije nasilja u mladenačkim vezama do direktnog rada sa žrtvama nasilja i promicanja repreduktivnih prava. Nakon inicijalnog poziva, Vendi je osoba koja sa ženama radi i u savjetovalištu kroz određeni oblik psihosocijalne potpore i savjetodavnog rada.
-Prije svega žrtvama dajem potrebne informacije, koje su njezine opcije – od servisnih do pravnih informacija. Također, ja kao osoba od povjerenja mogu biti njihova pratnja pri odlasku na policiju, na sudska ročišta. Također, nudimo im opciju da ‘prorade’ tu traumu razgovorom – kaže Vendi, koja je u CESI-ju kao socijalna radnica prvo volontirala, a kao stručna suradnica tamo je zaposlena posljednje tri godine.
-Nema dana bez poziva. Nekada je to jedan, a nekada ih je desetak. Na mjesečnoj bazi je sigurno njih stotinjak. Iako neke žene zovu i nekoliko puta, ta je brojka, za tako malu županiju, zaista jako visoka. I što je najgore od svega – bilježimo konstantan rast.
Naučimo jednom zauvijek – žrtva nikada nije odgovorna!
Statistika je u slučaju rodno uvjetovanog nasilja u Hrvatskoj jasna. Više od 90 posto zlostavljanih su žene, a počinitelji muškarci. Većinom je riječ o partnerskom nasilju, ali ponekad sinovi zlostavljaju majke, braća sestre, susjedi susjede – lepeza je prilično široka. Nema sa čim se Vendi tijekom dosadašnjeg rada nije susrela. No, jedna je stvar nikada neće prestati šokirati.
– Uvijek se iznova iznenadim koliko je hrvatsko društvo i dalje neosjetljivo na žrtve nasilja. Još uvijek se i u raznim institucijama, kada se žene odluče na prijavu nasilja, gleda i njihov dio odgovornosti. A to je ono što ja ne mogu dovoljno naglasiti u razgovorima s bilo kim – žrtva nikada, ni pod kojim uvjetima nije odgovorna. Nasilje je isključivo odgovornost počinitelja nasilja. On je taj koji odabire kako će se ponašati. Nasilje nikada nije ni opravdanje, ni odgovor na bilo što.
Dakako, institucije su samo preslika društva.
– Vrlo često, osobito u ruralnim sredinama, podrška nisu ni bliski članovi obitelji. U smislu – to je bio tvoj izbor, sad se sama s time nosi.
Proces izlaska iz nasilnog odnosa je dugotrajan i težak, kaže Vendi.
– Prvo žrtva treba osvjestiti da je to nasilje koje ona ne treba trpjeti. Kada se odluči prijaviti nasilje, prva postaja su ili policija ili centri za socijalnu skrb, koji tu prijavu upućuju na državna odvjetništva koji to šalju na sud i onda tu kreće sudski postupak. Ako odluči potražiti sklonište, jer je uglavnom riječ o ženama koje nemaju svoju nekretninu u koju mogu preseliti, već po tom pitanju ovise ili o suprugu ili o obitelji, onda mogu računati na smještaj u sigurnoj kući na otprilike šest mjeseci do godinu dana. No, koliko je taj smještaj udaljen od žrtvina radnog mjesta, ako je zaposlena? ili od vrtića ili škole u koje idu djeca? Ima li žrtva automobil? Ako nema, postoji li javni prijevoz? Moraju li se djeca ispisati iz vrtića i upisati u novi? Hoće li ih taj vrtić primiti? To su sve pitanja o kojima nitko ne vodi računa, a krucijalna su za život žrtve i njezine djece. U konačnici, što nakon tih šest mjeseci, do godinu dana?
Koliko se često vraćaju nasilniku?
– Prema mojem iskustvu 50 posto žena uspije stati na svoje noge, a drugih 50 posto se vraća u nasilnički odnos.
Nasilje se nikada ne dogodi odjednom!
Osjećaš li veliku odgovornost?
– Svakako da. Ja sam često prva osoba kojoj je žena odlučila reći da ju partner zlostavlja. Tu nema mjesta propitkivanju. Ti vjeruješ onome što ti ona kaže. Treba imati na umu da se nasilje ne događa preko noći. Nikada se nasilje ne događa odjednom. Nego, otprilike ide ovako:
- prvi dan će doći doma i pitati zašto ništa nije skuhano. Žena će reći; oprosti, nisam stigla.
- drugi dan će doći, žena će skuhati, a on će reći kakvo ti je to jelo, ništa ne valja i potom će ga baciti u smeće.
- treći dan će doći i baciti jelo u zid.
- četvrti dan će baciti i jelo i ženu u zid.
- peti dan će ju udariti šakom.
Kada se dogodi prva eskalacija nasilja, nasilnici vrlo često izražavaju žaljenje, traže izgovore za svoje ponašanje i mole za oprost. Žena iz raznih razloga odluči oprostiti; sram ju je, jer se takve stvari događaju uglavnom nekom drugom. No, nasilje se prije ili kasnije ponavlja. – priča Vendi koja je do sada kanalizirala razne uznemirujuće i teške priče. Kako one utječu na nju?
– Svi mi imamo superviziju, u obliku razgovora gdje porarđujemo sve to što slušamo i na koji način to utječe na nas i naš privatni život. Supervizija je važna utoliko što moramo zadržati i objektivnost i empatiju, da ne izgorimo u svemu tome.
Osveta žrtvina zlostavljača uvijek visi u zraku!
Jesi li se teško nosila s nekim situacijama?
– Moja supervizorica mi je na početku rekla da obratim pozornost na svoj odnos s partnerom. I doista, na početku sam se pri ulasku u svoj dom, u svoju sigurnu zonu povlačila u sebe. Nisam imala potrebu biti intimna sa svojim partnerom, ljubiti se s njim, grliti, imati odnose. Prvo nisam toga bila ni svjesna, no razgovarala sam s partnerom i zapravo shvatila da se dogodilo to što je supervizorica rekla da će se dogoditi. Te priče se lako zalijepe. Nama korisnice vrlo detaljno pričaju što im se događa i te su priče jako mučne. Riješila sam to na superviziji i sa svojom osobnom psihoterapeutkinjom.
Koja ti se priča urezala u pamćenje?
Jedna žena starije životne dobi dugi niz godina trpjela je psihičko, ekonomsko i brutalno fizičko nasilje. Radim s njom od kada ga je prijavila, zajedno smo dočekale presudu, dobio je uvjetnu kaznu, ona je ostala sama i živi u strahu dan danas. I dalje radim s njom.
Koliko se odlaskom na sud sa žrtvom izlažeš opasnosti od moguće osvete žrtvina partnera?
-Do sada nisam imala veći problem, ali to uvijek visi u zraku. Mi nismo sklonište, mi smo SOS telefon i naša adresa je javna i svatko može doći. Mi nemamo zaštitare niti nekoga tko nas čuva. Na sudu dajem svoje osobne podatke, koji ulaze u službene spise, a koji su okrivljeniku na uvid. Na sud odlazim vlastitim automobilom i slično. No, ponavljam za sada nisam imala alarmantno iskustvo.
Ovaj posao ima rok trajanja!
Možemo li jednom zauvijek reći zašto nikada ne smijemo postaviti pitanje: zašto je čekala deset godina da ga prijavi?
– Osim srama, žrtve su često u strahu, nasilnici često prijete da će im uzeti djecu i da ih više nikada neće vidjeti. Osim toga, često nije u pitanju samo jedna vrsta nasilja, već kombinacija fizičkog, psihičkog, ekonomskog ili seksualnog. I kada ti netko dugo ponavlja: glupa si, jadna si, kurvo, ništa ne vrijediš, ti u nekom trenutku to i povjeruješ. I misliš si: ja sam bez njega stvarno nitko i ništa, imam sreće da me i on uopće želi. Ako uz to još žrtva nema financijsku sigurnost, ona ostaje u tom odnosu.
No, važno je naglasiti, tvrdi Vendi, da izlaz postoji, on je moguć, ali svakako nije jednostavan.
– Ono što je apsurd našeg društva jest da, kako praksa pokazuje, obiteljski zlostavljači najčešće dobivaju uvjetne kazne, jer su, primjerice, osobe starije životne dobi i do sada nisu bili osuđivani. Žrtva, s druge strane, ostaje s trajnim fizičkim posljedicama što je slučaj kod prijeloma kostiju. Te stvari su dosta frustrirajuće.
Nakon svega rečenog, vidiš li se u ovome poslu dugoročno?
Ja smatram da je ovo posao koji ima rok trajanja. Jako je važno znati prepoznati kada posao krene negativno utjecati na moje odnose i zdravlje. Može se dogoditi da se toliko dugo bavim ovime da više nemam dovoljno empatije. Jer kada dođe trenutak u kojem više neću suosjećati i kada će mi poziv postati kao dobar dan, onda ću to prepoznati kao znak da je vrijeme da se prestanem baviti ovime.