U Hrvatskoj je sve više vrtića ili vrtićkih skupina koje djecu odgajaju prema Montessori metodi. No, rijetki su roditelji koji svoju djecu od prvog dana odgajaju prema postulatima Marije Montessori, talijanske liječnice i pedagoginje koja je na početku 20. stoljeća potpuno promijenila pristup odgoju. Jedna od njih je Morena Ostarić Ravalico, majka trojice dječaka – petomjesečnog Elenija, četverogodišnjeg Elaija i osmoipolgodišnjeg Enea.

Morena je Riječanka koja posljednje tri godine sa suprugom Talijanom živi u Berlinu. Obitelj se tamo preselila zbog suprugova posla. Za oko nam je zapeo Morenin Instagram profil koji se u moru različitih mama-blogova po mnogočemu ističe. Primjerice, u jednom videu njezin tada dvogodišnji sin vrlo vješto sjecka gljive oštrim nožem te stavlja tjesteninu u kipuću vodu. Hrabrost majke ili nešto drugo?

– Često me ljudi to pitaju. No, ne shvaćaju da nisam samo odjednom dvogodišnjem djetetu dala oštri nož u ruke. To povjerenje se gradi od prvog dana. On sa mnom kuha, gleda me oduvijek. Sada i sam peče jaja – govori nam Morena.

Montessori metoda odgoja mi je došla intuitivno

Samostalnost djece od malih nogu upravo je jedan od glavnih postulata Montessori metode. Ponekad roditelji ograničavaju svoju djecu u najboljoj namjeri, iz vlastitog straha. I Morena se ponekad boji, ali svoj strah kontrolira.

– Moj stariji sin s osam i pol godina sam odlazi na sportsku aktivnost. Zna put, i iako živimo u mirnoj berlinskoj četvrti, nije mi svejedeno. Međutim, ne želim zbog vlastitog straha ograničavati svoje dijete, niti to koristiti kao izgovor da mu dam mobitel – priča Morena, koja je za Montessori metodu doznala još dok je studirala na Učiteljskom fakultetu.

– Već sam tada rekla – to je to. To je jedini ispravan način odgoja djece. Ovo ludo vrijeme u kojem živimo ne dopušta djetetu da se razvija svojim tempom. Od prvog dana mi je bilo važno da usporimo, da na neki način stopiramo društvo. To je podrazumijevalo znati reći ne; ne treba se odazvati na rođendanski poziv baš svakog djeteta iz vrtića. A osobito u toj dobi ne treba juriti na dodatne aktivnosti poput satova stranih jezika, učenja sviranja instrumenta i sl. Želim poštedjeti svoju djecu jurnjave, nepreglednog čekanja u automobilu za vrijeme rush houra. – iskreno objašnjava Morena, koja tvrdi da joj je ovakav odgoj došao intuitivno, ali je uviđala sve veću sličnost svojeg stila odgoja s Montessori metodom.

Život bez televizora

Ova peteročlana obitelj već tri godine živi bez televizora. Kaže, dogodilo se slučajno. Televizor se pokvario i kako je vrijeme odmicalo shvatili su da im ne nedostaje. Međutim, smatra da dječaci nisu ni za što zakinuti.

– Važno je reći da petkom imamo filmsku večer. Imamo pretplatu na Netflix, kojeg gledamo preko kompjutora. Ispečemo kokice i dečki izaberu što žele gledati. Ako smatram da je njihov izbor primjeren, pogledamo svi zajedno i to im je dovoljno, nemaju potrebu za više – tvrdi Morena koja je sada na roditeljskom dopustu, a u Berlinu predaje engleski jezik u Montessori školi. Nepovoljan utjecaj ekrana na svoje je oči vidjela kada je u Hrvatskoj radila kao učiteljica u nižim razredima osnovne škole.

– Imala sam nekoliko zaista bistrih učenika koji su se mučili s koncentracijom, pisanjem i čitanjem, a istodobno su odlično pričali engleski jezik kojeg su naučili satima gledajući crtiće. Tada sam rekla – NE, moja djeca će biti pošteđena ekrana. To, međutim, ne znači da ja njih kod kuće zabavljam. Oni se igraju sami. Nemaju tonu igračaka, ali im je prostor u kojem živimo prilagođen i imaju slobodu igre.

Morena je svoju djecu htjela zaštiti od raznih pritisaka koje nameće društvo.

– Dopuštam im da pogriješe, ne moraju sve znati, niti me uvijek moraju poslušati. Ukratko – dopuštam ima da budu djeca.

Slagali se s Montessori metodom odgoja ili ne, život s ograničenim pristupom ekranima, ranim osamostaljivanjem bez pritiska društva ili roditelja da se nešto mora čini se kao ideal bezbrižnog djetinjstva.