Kada upoznate Jasminu Kos, teško da ćete ju moći usporediti s bilo kojom osobom koju već poznajete. Ja ju znam već 19 godina otkada smo zajedno počele raditi na RTL Televiziji. Upravo je bilo šokantno to s kojom se lakoćom, bez zamuckivanja, treme i pogrešaka uživo javljala u program već od prvog dana. Na taj njezin prirodni talent svi smo bili pomalo ljubomorni. No, s obzirom na to da smo se mi mladi novinari voljeli zabavljati i nakon što se kamere ugase, nakon nekoliko kućnih druženja postalo mi je jasno da je Jasmina daleko od štrebera koji nepogrešivo sastavlja savršene rečenice pod specifičnim pritiskom javljanja uživo. Kreativnost je pokazivala na razne načine, ako me sjećanje dobro služi, u to doba je izrađivala skulpture od papira i stalno smišljala kreativne načine kako posjetiti još jedan u nizu koncerata grupe U2.
Danas je to osoba s, kako sama kaže, sto života u jednom; profesionalac pred kamerama – bilo u sarajevskom studiju Al Jazeere Balkans, bilo na konferencijama – suosnivačica umjetničke radionice Elkana, te spisateljica slikovnice za slijepu i slabovidnu djecu – Mačak Krešo se pita: „Koje je boje srce moje“.
Iako si zapravo oduvijek imala tu kreativnu sklonost, čini mi se kao da ti je Sarajevo dalo krila izraziti se kroz velike i hrabre projekte. Ili je to bila tek sretna podudarnost?
– Upravo to. Sarajevo mi je dalo vrijeme da se razmašem. Nakon 15 godina reporterskog života u Zagrebu, sjela sam za voditeljski stol u centrali Al Jazeere i napokon danima unaprijed točno znala kad mi počinje i završava radni dan. Potpuni šok. A onda sam shvatila, ako sam kao terenac uspjela (su)organizirati 20-ak umjetničkih izložbi, onda s ovako predvidljivim rasporedom – mogu napraviti čuda! Pa me krenulo. Najponosniji trenutak dosad bila je vrlo uspješna Elkanina dvotjedna međunarodna izložba „Tikkun olam – popravljanje svijeta“ u sarajevskoj Vijećnici, s uvodnim panelom na akademskoj razini. Veličanstveno. I davno, 2020. ☺ Vrijeme je za nešto još ljepše.
Prije šest godina si u Sarajevo stigla na tri mjeseca. Čime te Sarajevo osvojilo da si ostala mnogo duže i što ti je kod Sarajeva bilo najteže prihvatiti?
– Šest godina. Dakle… nisam trepnula, prošlo je vrijeme. Došla sam stvarno na tri mjeseca, popuniti kadrovsku slagalicu. Pa ostala još tri. I onda me, usred Sarajeva, osvojio Crnogorac. Šalim se, nije samo on razlog. Al Jazeera Balkans je jedan predivan incident na medijskoj sceni regije. Privilegija je raditi s takvim ljudima, a Sarajevo je bezobrazno lijepo, i divno me prihvatilo. Smeta to što je od Kutine, Brača… udaljeno 4+ sata vožnje.
Novinarka si i voditeljica na Al Jazeeri Balkans, suosnivačica Elkane, napisala si dječju slikovnicu Mačak Krešo se pita: „Koje je boje srce moje“. Ima li još nešto što voliš istaknuti?
– Volim šutjeti i raditi, ali je stvoreno nužno i prezentirati – kako bi nastavilo živjeti. Ljudi vide samo rezultat, koji je 2% priče. Sve počne s „dobrom idejom“ zbog koje se naglavačke bacim u područje o kojem ne znam baš ništa, pa mašem svih raspoloživim vijugicama da ne potonem. Pritom, mnogo naučim. Osijedim. I nekako se nađem u situaciji da s bivšom miss Italije u Beču otvaram izložbu Elkaninog nakita od meteorita. Ili, evo upravo, slažem prezentaciju za izlaganje na stručnoj međunarodnoj konferenciji o autorskom inkluzivnom projektu kojem je dio istraživanje na 1.400 učenika i njihovih roditelja. Ne pitaj me kako. Ne bih znala naći put kojim sam tu došla. Ali znam da volim upravo taj proces savladavanja izazova.
Mačak Krešo se pita: „Koje je boje srce moje“ nije samo slikovnica, nije čak ni samo slikovnica za slijepu i slabovidnu djecu. Oko te priče zapravo ima nekoliko priča. I projekt je, ako samo dobro shvatila, započeo u BIH, ali sada slikovnicu čitaju i djeca u hrvatskim školama. Koja je bila tvoja početna ideja, dok je mačak Krešo bio samo lik iz tvoje glave i što je taj projekt danas, do kuda je dogurao?
– A… mačak Krešo je bio velika ljubav. Zato ovaj projekt „Kako biti prijatelj“ koji se temelji na mojoj priči o njemu i budi tako lijepe emocije i reakcije. Htjela sam ga započeti u Sarajevu, no hrvatsko Ministarstvo znanosti i obrazovanja brže je prepoznalo ideju i odlučilo ga sufinancirati. Nositelj u ovoj fazi je Centar za socijalnu inkluziju, a za sve dalje osnovala sam udrugu „Kreativni oslonac“. Mnogo truda i rada kasnije – u osam osnovnih škola diljem Hrvatske (gradovi, sela, otoci) četvrtaši upravo uče kako biti prijatelji i odnositi se prema slijepim/slabovidnim i gluhim/nagluhim osobama. Uče o Brailleovom pismu kroz taktilnu slikovnicu tiskanu UV lakom, kao i onu u cijelosti 3D printanu. Kako znakovnim jezikom ispričati priču, pokazuje im divni dječak Borna u video priči. Audio priču su snimala djeca bez teškoća za svoje vršnjake s oštećenjem vida. Tu je i niz radnih materijala.
– Povratne reakcije su fenomenalne! I baš sam sretna, jer istraživanje koje sam provela pokazuje da potrebe za ovakvim projektom itekako ima. Recimo samo da svaki sedmi anketirani učenik 4. razreda misli da može ili nije siguran može li oglušiti ako se druži s gluhim djetetom! Svaki sedmi! I tu, zbog neznanja i nelagode, prestaje komunikacija. A bez nje, kako ćemo stvoriti društvo jednakih šansi za sve? Zato, držite fige, čekam rezultate natječaja na koje sam prijavila nove sadržaje o mnogo širem spektru teškoća i invaliditeta, u većem broju škola. Ako prođem… uh, bit će posla.
I Elkana ima nastavak priče. No, sve što je pokazano do danas je bilo wow! Kako se taj nakit izrađuje i što je točno tvoj zadatak? Koja je priča vezana za novu kolekciju i novi set izložbi?
– E to je divna priča! Osnivač umjetničke radionice je Feđa Aaron Bučić, čovjek je energijom i kreativnošću 4488 ljudi. 😀 On i ja smo jezgra Elkane. Limitirane kolekcije nakita bile su uvijek samo povod za širu priču. Koristili smo rijetke, neobične materijale poput 2.000 godina starog Rimskog stakla, fosila, te plemenitih metala, kamena, drva. Recimo, nakit od meteorita u mokume srebru je bio spektakl sam po sebi. No uz to smo prikupili meteorite s najvažnijih mjesta udara, govorili o nastanku Univerzuma, a izložbeni put „Gdje Svemir dotiče Zemlju“ započeli u Mediteranskom institutu za istraživanje života, akademika Radmana.
– S druge strane, poanta „Tikkun olam“ izložbe bila je podsjetiti da je dužnost svakoga od nas popravljati svijet, djelima dobrote. Na njoj sam izložila i svoj prvi umjetnički rad – vitraj „zaprljan“ spaljenim šovinističkim, homofobnim, mizoginim… komentarima s društvenih mreža pomiješanim s blatom iz država regije. No, vitraj je postavljen na svijetleću podlogu. Ideja je – kad se „uštekamo“ u struju dobra, svjetlost probija i pobjeđuje i najprljaviji mrak. Novu priču i radove još nismo spremni otkriti. Strpljenje do prosinca.
Cijeli tvoj vizual je prilično zanimljiv. Kako si od djevojke koja kosu nije šišala od 12. godine i koja je bila prilično osjetljiva baš na kosu i šišanje došla do kratke frizure, koja nije bojana? Možda i kroz taj segment možemo promatrati tvoje odrastanje i sazrijevanje.
– Ta duga kosa bila je.. štit. Lako se bilo sakriti iza nje, od svijeta. U nekom trenutku… odnosno dva puta imala sam potrebu skinuti s glave sve nagomilano i takva, nova, ćelava (haha) krenuti dalje u život. Kosa mi je sad na glavi samo zbog posla. Prvom prilikom – odoh natrag na nulu. A ne bojam je, jer… ako moji kolege mogu biti šarmantni sijedi, zašto ne bih mogla i ja? Dobro zvuči, zar ne? Ako ćemo iskreno, ne da mi se sjediti kod frizera svaka dva tjedna po 45 minuta. Ne mogu to.
Planiraš li se vratiti u Hrvatsku?
– U Sarajevu sam na pola puta između njegove Crne Gore i moje Hrvatske. Na koju stranu će život povući… ne znam. Iako, bilo bi stvarno lijepo znati u kojoj državi ću na kraju živjeti. Ne popravljam lokacije/ljude/stvari/situacije dok nisu pokvarene. A kad bude vrijeme, kako ono ide.. nisam drvo, maknut ću se gdje će mi biti ugodnije. – za kraj je kazala Jasmina.
Vjerujete li mi sada kad kažem da je nemoguće da poznajete osobu sličnu Jasmini Kos?
