Bruno Lerotić, 36-ogodišnji mladić iz Zagreba, 17 godina svakodnevno pomaže ljudima u potrebi. Posljednjih nekoliko godina to radi uz pomoć svojeg Instagram profila na kojem ga prati gotovo 30 tisuća ljudi. Njegove humanitarne akcije doslovno u kratkom vremenskom periodu mijenjaju tijek nečijeg života. Skupiti 350 tisuća eura u samo 30 sati za lijek bez kojeg za ženu iz Pule nema života? Nije problem. Bruno na godinu uspješno organizira oko 300 humanitarnih akcija. Kada smo s njim dogovarali intervju izrazio je želju da fokus razgovora bude na humanitarnim akcijama, pa umjesto njegove fotografije, uz članak prilažemo ilustracije koje je za nas napravila umjetna inteligencija.
Kako i kada je počeo Vaš put pomaganja?
– Prvo, da biste pomagali ovako intenzivno, morate proći nešto slično. Ja sam dobar dio djetinjstva živio kao neki od ovih ljudi kojima danas pomažem. I kada sam sa 17 godina zaradio prvu plaću, otišao sam na bankomat, dignuo novac i kupio kožnu jaknu za četiri i pol tisuće kuna. Nakon toga sam sjeo u tramvaj i vidio beskućnika. I shvatio da je moja jakna dva ili tri mjeseca njegove stanarine. Skinuo sam jaknu i dao mu je. Shvatio sam da sam poletio iz ničega u totalno krivom smjeru. Za nekoliko dana sam s frendom pokupio odjeću iz ormara i odnio je u Nazorovu (Dom za nezbrinutu djecu, op.a.). I otada – ne kupujem skupu odjeću i pomažem ljudima.
Jeste li pokazivali znakove empatije kada ste bili dijete?
– Da, mama mi je uvijek govorila da tražim tugu u očima ljudi. Kao maleni dječak sam hodajući ulicom tražio tužne ljude.
Kako inspirirate i potičete ljude da pomažu drugima?
– Poanta nije u tome da ljudi čekaju da neka udruga, medij ili ja na svojem profilu objavimo neku humanitarnu akciju. Poanta je da se svaki čovjek osvrne oko sebe i pomogne prvoj osobi koju vidi, a da joj treba pomoć. Je li to vaš susjed, starija gospođa kojoj treba pomoći nositi vrećice do doma, žena kojoj treba prenijeti kolica i sl. Tako se vježba pomagati, da tako kažem. Svima preporučam pogledati film “Šalji dalje”.
Ljudi često pomažu drugima jer se zbog toga osjećaju bolje. Osjećate li se i vi tako?
– Ne. Kad uđete u stan ženi koja na glavi ima 80 šavova jer ju je partner prebio – ne osjećate se dobro. Kada vidite dijete koje je otac gnječio na podu zbog čega mu je oštećeno 60 posto mozga, ne osjećate se dobro. Dobro se dobrim NE vraća. Dobro je dobro. I treba ga raditi zbog samog dobra bez očekivanja da će se vratiti.
Na Vaše akcije se javlja mnogo ljudi, a vrtoglavi iznosi i od nekoliko stotina tisuća eura se skupe u roku od nekoliko dana. Zar se ne osjećate dobro zbog toga?
– Ja sam jako zahvalan svakom čovjeku koji pomogne u našim akcijama i nikada mi neće biti jasno zašto se baš toliko ljudi skupilo na mojem profilu i reklo: ajmo tu pomagati. Ali ne mogu se dobro osjećati, jer moj posao nije gotov. Ljudi se čude što odbijam nagrade za humanitarni rad, poput Ponosa Hrvatske, a ja ih pitam: Ima li svuda oko nas još siromašnih i gladnih – ima. Je li moj posao gotov – nije. Onda nema ni previše razloga za sreću i veselje.
Dobro, nije li razlog za osobno zadovoljstvo što za sobom povlačite još tisuće ljudi koji pomažu s uplatama na račun raznih obitelji i pojedinaca u potrebi?
– Ja vidim što to čini drugim ljudima. Na mojem profilu ljudi fluktuiraju. Novi dolaze, ali često ljudi i odlaze. Kažu: Žao mi je Bruno, ali ne mogu ovo više gledati. Nije lako trpiti tuđu nesreću, to utječe na ljudsku psihu.
Koliko ste do sada napravili humanitarnih akcija?
– Na godinu između 250 i 300 humanitarnih akcija. Dakle, oko tri ili četiri tisuće sve zajedno. Jer morate znati da humanitarna akcija nije samo Petrinja i Sisak. Humanitarna akcija je i 850 eura za stanarinu i režije, za mamu žrtvu nasilja. Isto tako, 500 eura smo skupili za azil napuštenih pasa. I to sve u jednom tjednu.
Često vam se javljaju ljudi s molbom za pomoć. Pomažete li svima?
– Ne. Imam tajnu metodu s kojom provjeravam treba li nekome pomoć zaista ili ne. Ponekad se dogodi situacija da mi se za pomoć obrate pretučeni i majka i djeca, ali i oni moraju proći provjeru od dva-tri tjedna. Žao mi je, ali to je sustav koji prolaze svi bez iznimke. Ne zanimaju me fotografije bolesne djece, to ne podnosim. Kad netko fotografira svoje dijete i to mi pošalje u inbox, to samo znači da želi zaraditi. Od 100 ljudi, 98-ero nisu kandidati, a tek dvoje jesu. Prevara nije samo kada ti netko želi uzeti novac. Prevara je i kada netko nema, a sposoban je raditi i zaraditi, ali mu je lakše tražiti. Ja sam dijete samohrane majke, nas je petero. Moja majka nikada nije tražila pomoć.
O kakvoj provjeri je riječ?
– To je samo nešto moje što ne smijem otkriti, jer ću na taj način nekome pripremiti teren za prevaru.
Je li vam teško reći “ne”?
– Ne, uopće mi nije teško reći ne. To mi je najdraže. Najsretniji bih bio kada više nikada nikome ne bih trebao pomoći.
Kada pomognete obitelji koja živi u izuzetno lošim uvjetima, je li to jednokratna pomoć ili je riječ o organiziranoj pomoći?
– Ono što javnost zna – mi smo, primjerice, samohranoj majci kupili ili obnovili kuću. Međutim, mi njoj pomognemo da stane na noge u svakom smislu. Da bi ojačala samopouzdanje sredimo je fizički jer surađujemo s dosta frizerskih i kozmetičkih salona. Potom joj nađemo posao, pomognemo joj da ima za dva-tri mjeseca života, da ni ona ni djeca nisu u stresu od toga što će jesti i sl.. Niti jedna kojoj smo na taj način pomogli nije se vratila na staro, a puno njih danas pomažu drugim ljudima kroz naše akcije. To je najljepša strana te priče.
Govorite uglavnom o ženama. Ima li i muškaraca kojima je potrebna pomoć?
– U godinu dana je bio jedan muškarac, sve ostalo su, nažalost, samohrane majke.
Imate li problema s njihovim bivšim supruzima ili partnerima?
– Prijete mi stalno, ali to je nešto sa čim sam se pomirio. Mi imamo tim odvjetnika koji prvi preuzimaju slučaj i istražuju koja su prava tih žena, koja kaznena djela su počinili njihovi muževi… Bezbroj puta smo ih zadržali u zatvoru, a već su bili na izlazu. Prošle godine smo otkrili pedofila koji je trebao biti pušten na slobodu. Zbog nas je ostao u zatvoru.
Nije li to još jedan razlog za zadovoljstvo?
– Je. Želim na kraju reći da je pozitivna strana ove priče to što na jednu ružnu situaciju dođe tisuću dobrih ljudi koji žele pomoći. Dobro je činiti dobro samo zato jer ne tražiš ništa zauzvrat. Kada bismo malo manje truda uložili u to kako ćemo se svijetu što bolje lažno predstaviti, a malo više pogledali oko sebe i posvetili se onome kome je teško, sve bi bilo puno bolje. Samo pokucajte na prva vrata do vas i pitajte susjeda je li dobro. Kada sam bio mali, ljudi su dolazili kod nas i pitali su jesmo li dobro. Ja sam mislio da su to Batmani. Želio sam da i mene tako netko gleda kada odrastem.
Do kada ćete pomagati?
– Dok sam živ.
