Jedna od mudrih izreka koje stariji ili možda bolje rečeno životno iskusniji ljudi često znaju reći mlađima jest: u silnom trčanju za novcem i poslom proći će život, a na kraju se samo broji ono koliko i što ste učinili za svoje (najdraže) ljude i kakve ste uspomene s njima stvorili. Zauvijek pamtimo dane kada smo maturirali i(li) diplomirali, kada smo se zaljubili, vjenčali, kada su nam se rodila djeca, njihove prve korake, njihov prvi dan škole… Ako nešto od toga propustimo neće se dogoditi smak svijeta, ali ćemo duhovno osiromašiti. Iako ćemo, paradoksalno tome, jedan od tih važnih dana provesti trčeći za novecm.
U ponedjeljak je prvi dan škole za tisuće djece diljem Hrvatske. Vjerovali ili ne, sjećam se svojeg prvog dana škole. Bilo je to davno, prije 37 godina, u bivšoj državi, u nekom potpuno drukčijem vremenu od ovoga u kojem danas živimo. U magli se sjećam hrpe djece i svoje učiteljice Stane. Ali vrlo jasno pamtim, kao da je bilo jučer, majčine riječi, nakon što zbunjena nisam znala gdje da sjednem: “Evo, sjedni u klupu s ovom djevojčicom”. Djevojčica se zvala Ines. Svih osam godina smo sjedile zajedno, a i danas se družimo. Pretpostavljam da nije slučajno to što sam, od cijelog dana i tog događaja, upamtila baš riječi svoje majke. Ništa drugo. Te su uspomene važne. I roditeljima i djeci.
U idealnom svijetu svako bi dijete prvi dan u školu trebalo otići sa svojim roditeljima. Bake, ujne, djedovi, stričevi i tetke su ok, ali to je jedan od onih dana u životu kada kao roditelji želimo biti prisutni. Ne samo zbog djece, već i zbog sebe. Djeca su mnogo čvršća i razumnija nego što ponekad imamo dojam i oni će nam oprostiti što na njihov dan nismo bili uz njih. No, hoćemo li u dubini duše oprostiti sami sebi?
Nažalost, ovo je situacija koju roditelji ne biraju sami, već ovise o milosti poslodavaca. I zato apeliramo na tvrtke i poslodavce u cijeloj Hrvatskoj da slijede primjer Kraš grupe, koja je plaćenim dopustom treću godinu zaredom omogućila svim roditeljima prvašića da budu uz svoju djecu prvi dan škole. Važno je.
