Nedavno nas je jedno press putovanje odvelo u Poreč, gradić u Istri koja je osim po fenomenalnom maslinovom ulju poznata i po vrhunskim vinima. Srećom vodili su nas oni koji znaju kako najbolje iskoristiti tih dan i pol u Poreču, pa smo, među ostalim, posjetili i vinariju Damjanić. Oni koji su malo upućeniji znaju da je riječ o vinariji koja posljednjih pet-šest godina stoji uz bok najboljima na poluotoku. Naša preporuka nije samo da kušate njihova vina, već i da ih, ako vas put nanese, svakako posjetite. Jer iskustvo je tek tada potpuno – uživate ćete u vrhunskom vinu okruženi krajolikom koji jednako zaustavlja dah. Nas su oduševili priča i okolnosti u kojima je rasla, a ispričali su nam je bračni partneri i vlasnici Ivan i Željka Damjanić. Nakon svega što smo čuli, ovo zdanje postalo je u našim očima još mnogo vrijednije.

– Damjanići su početkom 20. stoljeća bili jedna od najbogatijih obitelji u Istri. Ivanovi nono i nona imali su nagrađivana vina i 20 hektara vinograda. Međutim, nacinalizacijom imovine 40.-ih ostavljeno im je tek pet hektara. Bio je to šok za cijelu obitelj. – započela je obiteljsku povijest Željka, Ivanova supruga.

Obitelj je tada prestala proizvoditi vino. Stanku od 50 godina prekinuo je Ivan, kada se vratio iz Zagreba gdje je prekinuo studij poljoprivrede i šumarstva, s idejom da ponovno krene proizvoditi vino na plodonosnoj zemlji.

– Nakon što su roditelji shvatili da sam uporan u namjeri da ponovno zasadim vinograd, digli su kredit i kupili mi traktor i sve osnovno što mi je bilo potrebno za početak. – prisjetio se Ivan, čija je priča na samom početku bila posuta trnjem.

– Krenuli smo početkom ovog stoljeća, a prvih 11 godina smo jedva preživljavali.

Kako to mislite – preživljavali? – upitali smo ga.

– Naprimjer, kada sam išao na neku vinsku manifestaciju, molio sam Boga da prodam jednu butelju, da imam novac za povratak iz Zagreba u Poreč. Pa sam gledao imam li dovoljno benzina i hoće li me auto ostaviti negdje na pola puta. Ali, znate što, bio sam uporan. Kada je nešto propalo, ja bih ne razmišljajući opet krenuo istu stvar raditi ispočetka – sve dok nije uspjelo. – priča nam Ivan Damjanić, vlasnik vinarije čija su vina danas višestruko nagrađivana, a koje izrađuje uz pomoć najmodernije tehnologije. Surađuje s velikim hotelskim lancima, distribuira vino po cijeloj zemlji, a 30 posto prodaje u svojoj vinariji.

S obzirom da je i vrhuška hrvatskog turizma konačno shvatila da more i sunce više nisu dovoljni i da je eno-gastronomska scena za onu dodatnu vrijednost i cjelokupno iskustvo ljetovanja u Hrvatskoj izuzetno važna, vinarija poput ove sve je više. Ivan ih priželjkuje još i ne boji se konkurecije.

– Volio bih da nas je sve više. Jer da bi potražnja bila velika, to mora biti i ponuda. Osim toga, dobra konkurencija vas tjera da budete sve bolji. – kaže Ivan, koji nas je sa svojom suprugom jako lijepo ugostio i proveo kroz cijelu vinariju. Niti smo enolozi, niti smo stručnjaci za tehnologiju izrade vina. No, s Damjanićima smo se oprostili sa snažnom željom da ponovimo iskustvo. A u tome i jest – bit cijele priče.