Stand-up komičar Pedja Bajović je u 19 godina, koliko je u biznisu nasmijavanja ljudi, uspio nastupati u više od 50 država na svijetu od kojih je čak 44 europskih! Podatak da mu nedostaju još samo tri da stavi kvačicu na baš sve zemlje Europe nam se učinio dosta dobar povod za razgovor s Pedjom! U nekim zemljama je bio i prvi komičar koji je ikada nastupao, a neka mjesta ga više nikada neće vidjeti – njegovim izborom. S Pedjom smo komičarsku svjetsku scenu pretresli geografski i društveno, a u tom smislu je i dosta zgodan podatak o njemu samom – rođen je u Crnoj Gori, odrastao u Srbiji, dobar dio života proveo je u Bosni i Hercegovini, a ovu posljednju trećinu, kako sam voli reći, živi u Hrvatskoj.

– Zahvaljujući tomu da nastupam i na engleskom jeziku te da je naša dijaspora široko razbacana po kugli zemaljskoj, do kraja proljeća će ta brojka biti preko 50 zemalja, a od kontinenata mi je preostala još samo Južna Amerika. U zadnjih par godina sam na godinu obišao i po preko 20 zemalja, onih u kojima sam već bio i gdje me pozivaju nazad, ili onih novih – u kojima sam često prvi ikada strani stand-up komičar koji ih je posjetio.

Nedostaju tri europske. Koje i koji si plan skovao da i na njih uskoro staviš kvačicu? Hoće li to biti u skorijoj budućnosti?

Da, u planiranju sam “zaglavio” na njih tri u kojima još nisam dogovorio svoj nastup: Monako, Bjelorusija i Vatikan. S ovom prvom je problem nedostatka klupskih prostora za stand-up. To su tamo ili restorani ili noćni klubovi, a koji su tek povremeno imali velika imena francuske komedije i nisu pokazali želju da im se ukaže neki tamo Balkanac – na engleskom. Borba za tamošnji booking i dalje traje! Za Bjelorusiju trebam obaviti silnu papirologiju kako bih uopće ušao u zemlju, a opcije za nastup su čak dva comedy cluba u Minsku, tako da barem taj dio neće biti problem. Što se Vatikana tiče, to ću morati dogovoriti preko poznanstava, ali će biti sjajno kada se to tamo konačno i dogodi!

Kako znamo da ćeš u tom slučaju biti jedini stand-up komičar na svijetu kojem je uspjelo nastupiti svim europskim zemljama?

Morat ćete mi vjerovati (smijeh)! Intenzivno sam pretraživao internet i nigdje nisam naišao na podatak ili kakvu referencu o nastupima nekog komičara u svim europskim zemljama. Primjerice, zasigurno znam da sam u Moldovi bio tek drugi inozemni komičar na engleskom jeziku ikada, a u San Marinu sam bio prvi, isto i u Andori. Ni nama susjedne zemlje kao što su Crna Gora, Kosovo ili S. Makedonija nisu imale previše toga, pa sam globalno gledano – neupitno konkurentan. Fora je kad čuješ ne pretjerano upućene kolege iz npr. Engleske koji kažu “Wow! You performed in… Kosovo!?”      

Koliko se publika razlikuje u različitim dijelovima svijeta? Možeš li nam navesti neki primjer reakcije publike koji ti je baš ostao urezan u sjećanju?

I unutar Hrvatske i u regiji te širom svijeta, razlika je događa li se to u klubu ili u velikoj dvorani. U ove manje prostore dolazi publika koja je ili već upućena u to što je stand-up komedija ili su otvoreni za to nešto novo. Takvi ljudi su manje-više isti od Vardara pa do Triglava ili Vancouvera do Tasmanije. To znam, jer sam tamo i bio!

Ako je u pitanju velika dvorana, onda su to događaji na koje dolaze običniji ljudi koji često nemaju baš najjasniju sliku o čemu se tu radi. Takvi su došli vidjeti poznata imena, ona s TV ekrana ili onog manjeg koji im je u ruci po nekoliko sati na dan! Oni su došli po „nekoga“, a manje na „to nešto“ kao što je stand-up komedija. Rijetki su komičari koji veliku dvoranu uspiju napuniti više od jednom i to s povratnicima, odnosno, baš svojom publikom. Takvima skidam kapu!

Kulturološki gledano, uzet ću primjer regije: Slovenci se glasno smiju kada se šališ na njihov račun, a Crnogorci baš i ne, ali se onda i naljute ako ih ne spomeneš u svom nastupu!

Na moje ogromno iznenađenje, jako dobro prolazim u Njemačkoj! Oni tamo vole moje fore o odnosu prema radu i usporedbama između njih i nas na jugu. Onda provučem i poneku foru o Drugom svjetskom ratu, ali ne zamjeraju. Navikli su na to kroz sva ova desetljeća.  

Mijenjaš li odnosno prilagođavaš li svoj program s obzirom na mjesto i državu gdje nastupaš? Funkcioniraju li iste fore svugdje?

Nakon što jednom odradim neku destinaciju, dobivam jasniju sliku što prolazi i za sljedeći put se pripremim. Ipak, znam da univerzalne fore na temu žensko-muških odnosa, dešavanja u kući i obitelji te o poznatim osobama… prolaze svuda. Rizik, da ih isprovociram s malo pametnijim ili provokativnijim sadržajem mi nije stran, ali se ponekad ne isplati. Tu sam da nasmijem publiku i uzmem novac. Ovo je prvenstveno posao.

Gdje bi se uvijek vratio i gdje se više nikada ne bi vratio nastupati i zašto?

Osobno su mi, kada su klubovi u pitanju, draže sjevernije i zapadnije destinacije, ali je sjajan osjećaj zahvalnosti publike kada si u nekoj marginalnoj zemlji ili malom gradu – prvi ikada komičar koji im je došao! Zato ću to i nastaviti. Više se neću vraćati tamo gdje domaćini inzistiraju na mojoj slici na kojoj moram napraviti neku klaunovsku facu i gdje u najavi nastupa stoji da će publika plakati od smijeha, vježbati trbušne mišiće, upiškiti se u gaće ili nedajbože – umrijeti! To se ni ne događa, a takva publika i nije moja. Njih prepuštam drugim kolegama.

Kako bi opisao svoj komičarski stil?

Kako me svojevremeno opisala jedna kolegica, ja sam – ozbiljan komičar! Ukratko, prestar sam za udvaranje masama. Nije da u početku svoje karijere to nisam činio, ali sam u međuvremenu shvatio da me to ne zanima. Ruku na srce, takvu publiku ni ja ne interesiram previše! U praktičnom smislu, ostatke ostataka svog sadržaja koji nije društvena kritika i satira, polako šaljem u mirovinu i nakon 20. obljetnice karijere – to će i definitivno biti prošlost. Digao sam ruke od vizije da će komedija promijeniti društvo i svijet, ali se u pokušajima da se to i napravi može jako dobro zabavljati! Onako, s nogu.