Dolaskom blagdana i osvrtom na cijelu godinu, imam osjećaj kao da nisam napravila sve što sam mogla za svoje klijente, učenike, studente, poslovne partnere. Uvijek mislim da sam možda mogla i bolje.

Kad god čujem pjesmu Da sam ja netko, ne mogu se načuditi koliko su stihovi jaki i koliko bi bilo divno da je autorica stihova uistinu mogla promijeniti sve što je poželjela.

Ovih dana baš često pomislim na to, što bi ja željela mojima, da sam ja netko…

Pa krenimo redom;

Da sam ja netko, svaka bi moja klijentica znala koliko vrijedi. Bila bi ponosna na svoja postignuća, voljela bi svoje tijelo i odraz svog lica u ogledalu. Uvijek bi bila opuštena i sretna i ne bi imala borbe oko toga kako da bude i žena i majka i kraljica. Sve bi se žene međusobno podržavale i učile jedna od druge. Ne bi se skrivale iza filtera i ne bi imala nerealna očekivanja niti od sebe niti od drugih.

Da sam ja netko, u grupama bi se vježbalo zbog zdravlja, a ne zbog skidanja kila. Kile se ne bi skidale jer bi svi razmišljali što jedu i birali bi za sebe nutritivno bogate namirnice. Svi bi redovito spavali  6-8 sati,  redovito bi se bavili tjelovježbom, svaki dan bi hodali i nitko ne bi pušio. Svi bi voljeli tjelovježbu i uvijek bi imali vremena za trening i nitko ne bi kasnio na treninge.

Da sam ja netko, poticalo bi se lokalno voće i povrće, a ribu bi jeli našu, a ne iz Vijetnama. Naši bi se seljaci i tete na pijaci više cijenili. Njima bi se ostavljala veća napojnica od one koju dajemo konobarima. Meso ne bi bilo puno antibiotika, životinje bi više šetale i jele vani, a ne bi bile zavezane u boksovima. Cijenili bi zemlju i hranu koja nas okružuje i svaki dan bi ju jeli prakticirajući zahvalnost. Na deklaracijama bi pisale istinite vrijednosti krupnim slovima, a gazirani sokovi i skriveni šećeri se ne bi davali našoj djeci.

Da sam ja netko, s djecom bi se puno više razgovaralo, učenici i studenti bi imali bolji sustav obrazovanja, a naglasak bi bio na pravim vrijednostima. Imali bi više praktičnog rada i nikada ne bi morali učiti ništa napamet. Roditelji ne bi kod kuće lijepili plakate i pravili pokuse, sve bi se radilo u školi jer bi bilo dovoljno resursa i uvjeta za realizaciju. Studenti ne bi bili rezignirani i aktivno bi sudjelovali u obrazovnom procesu. Osluškivali bi jedni druge. I profesori i studenti bi učili jedni od drugih. Svi bismo imali uloge i radili za dobrobit zajednice. Stariji bi bili aktivno uključeni u rad i aktivnosti zajednice, njihove bi se mudrosti i iskustva cijenili i nitko ne bi bio odbačen, zaboravljen i kategoriziran kao star.  Starost u društvu ne bi postojala kao imenica, ljudi bi razumjeli da se aktivnim može biti s 20, 50, ali i sa 100 godina.

Da sam ja netko, voljeli bismo jedni druge, uvažavali različitosti i svi bismo bili sretni.

Sretan Božić i blagoslovljena nova godina!

Irena Slovaček je profesorica engleskog i njemačkog jezika, licencirana fitness, joga i pilates instruktorica, te licencirana nutricionistica. 

Njezin rad možete pratiti na njezinu Instagram i facebook profilu te web stranici.