Svatko od nas poznaje barem jednu osobu koja je htjela školovati se za nešto drugo od onoga čime se danas bavi. Takve priče često imaju gorak okus jer se dogodi život i neostvarena želja se pretvori u frustraciju i cjeloživotno žaljenje. No, kao što smo već pisali promjena karijere je moguća u svakom trenutku našeg života, a da je to itekako istina pokazuje primjer Vinkovčanke Rosande Jelinić, vlasnice lanca Magnolia slastičarnica. Naime, do 60. godine, kada se umirovila, svojim je kolačima uveseljavala samo obitelj i prijatelje.
– Mi smo se obiteljski cijeli život bavili uvozom odjevnih brendova poput Nikea, Reeboka i Paul&Sharka, i imali smo trgovine u Vinkovcima, Zagrebu i Crikvenici. Iz praktičnih razloga odlučila sam otići u mirovinu i s obzirom da u Crikvenici imamo veliku kuću, tamo sam odlučila živjeti. Međutim, nisam računala na to da će mi biti beskrajno dosadno. Vrt bih uređivala u ranojutarnjim satima, popila bih i kavu s nekime, pospremila i opet nisam znala gdje ću sa sobom. Onda sam počela kupovati vreće krumpira i raditi njoke, djeca su mi govorila da su im zamrzivači puni njoka, i da ne znaju gdje bi s njima. Nazvala sam kćer Jasminu, koja je tada živjela u Bologni i rekla joj: Ja moram nešto početi raditi. – priča nam Vinkovčanka Rosanda koja je tada s kćeri Jasminom Bagarić odlučila otvoriti slastičarnicu.
Gospođo, čime ste se vi do sada bavili?
Danas postoje četiri poslovnice Magnolia slastičarnice i sve su raskošne osim one prve. Zovu ju mala Magnolia. I ona im je najdraža, jer je od nje sve krenulo.
– Nikada neću zaboraviti svoj odlazak u Soblinec (mjesto pored Zagreba, op.a.), tamo je bila trgovina s profesionalnom slastičarskom opremom. Prvo sam vidjela golemi mikser, uplašila sam ga se. A danas je takav mikser najmanji u našoj proizvodnji. Potom mi je prodavač pokazivao ringove u kojima se peku torte. Tada nisam znala da slastičari odjednom ne peku manje od 20 torti. A to je posuđe bilo baš takvo. Kada sam mu rekla: ali gospodine, kako će se torte peći u ovome, pa to će sve iscuriti, on me odmjerio od glave do pete i pitao: Gospođo, a čime ste se vi do sada bavili? Nakon toga sam nazvala Jasminu i rekla joj da sam u potpunosti zalutala. Međutim, to me nije obeshrabrilo. – govori nam Rosanda kojoj telefon za vrijeme našeg razgovora nije prestajao zvoniti. Najviše narudžbi i dalje prima ona.
U maloj Magnoliji u proizvodnji je radila zajedno s još jednom slastičarkom. Zaposlena je bila još samo prodavačica. Pritom, da još jednom naglasimo, njezina formalna izobrazba nije imala veze sa slastičarstvom. Radila je ono što je inače radila za svoje ukućane, samo sada u većim količinama. Kako se uspjela nametnuti na zahtjevnom zagrebačkom slastičarskom tržištu, gdje se konkurencija educira po cijeloj Europi?
-Samo volja, želja, vjera u sebe i srce. Nema te sile koja te može zaustaviti. Što se edukacija tiče, ja imam jako visoko mišljenje o raznim slastičarnicama u Hrvatskoj, ali kada bih ja učila od njih, to ne bi bila Magnolia. Svi oni govore nekim drugim jezikom. A naš jezik je: Sve što radiš, radi najbolje što možeš. I ne gledaj lijevo i ne gledaj desno. Drži se svojeg puta i tržište će to prepoznati. – ovo potonje je lekcija koju su Jasmina i Rosanda naučile na vlastitoj koži.
Svoj pravi san tek treba ispuniti
Naime, točno uoči pandemije angažirale su vrhunskog francuskog slastičara da osvježi ponudu i ono što Magnolia nudi.
-To je bio teški promašaj! Pritom, naglašavam – on je vrhunski slastičar! Ali, ništa od njegovih sugestija nismo preuzeli. Zašto? Zato što smo mi austrougarska slastičarska i kultorološka škola. Francuzi su nešto sasvim drugo. Reći ću vam primjer: Kada je Vlada RH to jutro u ožujku 2020. godine objavila da nastupa karantena, mi smo sav asortiman stavili na 30 posto vrijednosti, daleko ispod nabavne cijene, samo da ispraznimo vitrine. Sve se prodalo, samo su njegovi ‘limuni’ ostali. A to su slastice koje danas tu i tamo neki vrhunski restoran u Hrvatskoj ima u ponudi. A mi smo ih imali prije četri godine. No, jednostavno nisu išli. I tada smo odlučili da nam je najpametnije držati se samo svoje filozofije i ne gledati što drugi rade.
Od dvoje zaposlenih i dva stola u ‘maloj’ Magnoliji, biznis je kroz 11 godina narastao na 40 zaposlenih i 4 poslovnice. Rosanda i danas radi u proizvodnji, ali kao nadzor. Kaže, prva dođe i zadnja ode. Kao šefica je stroga, ali pravedna.
-Ja uvijek kažem svojim djelatnicima, možemo naručiti što god poželite, šaljemo ih i na edukacije. Zaista su divni. No, kod nas nema bacanja. Inzistiram na tome da svaki i najmanji komadić kreme s onih velikih posuda bude pokupljen silikonskom kuhačom. Može pojesti, ali baciti se ne smije. – priča nam Rosanda koju ljudi danas prepoznaju na ulici i oslovljavaju je s teta Magnolia. Međutim, s ovime Rosanda nije ostvarila sve svoje ambicije. O, ne. Za kraj nam, samo onako usput, spominje kako svoj pravi san zapravo tek čeka ispuniti.
-Moja velika ljubav je književnost. Čitam četiri do šest knjiga na mjesec. Pišem koliko stignem i zapravo tek čekam ispuniti svoj prvi i najduže sanjani san – izdati svoj prvi roman. Već imam jako puno materijala. Zvat će se “Dva sata”.
Da će roman izaći ne sumnjamo ni sekunde. Samo se nadamo da ćemo biti pozvani i da ćemo uspjeti ‘užicati’ i posvetu autorice.
