Konačno je došlo vrijeme u kojem javno pričamo o tzv. selfloveu, dakle ljubavi prema sebi. Jer, dugo smo živjeli, osobito žene, primorani pretvarati se da nam ništa ne treba i da nam je za vlastito zadovoljstvo i sreću dovoljna tuđa sreća. Premisa – ‘kad si ti sretan i ja sam sretna’ ipak je tek laž u koju se nikada do kraja nismo uspjeli uvjeriti. Da bismo bili dobro i sretni, briga o sebi je važna. Udovoljavanje sebi i svojim malim hirovima je potreba, a ne luksuz. No, je li od svih ljubavi na svijetu ona prema sebi najvažnija? Jesmo li u inzistiranju na samoljublju pretjerali i prešli granicu, onu prema sebičnosti?
Postoje li situacije u kojima je ljubav prema sebi potrebno staviti u drugi plan? Jer ako nam ljubav prema sebi i zadovoljavanje vlastitih potreba jamči sreću znači li to da čim nemamo ono što želimo, hitno tražimo promjenu da bismo što prije bili sretni. Po mogućnosti preko noći. Vrijeme samoljublja u kojem živimo ne gleda blagonaklono na žrtvu koja je potrebna zbog većeg dobra. Znam da pišući ovo hodam po tankom ledu, jer je riječ o nepopularnom mišljenju, kojeg suprotstavljam konceptu must have sreće, zadovoljstva i blagostanja. Je li ok da zbog ostvarivanja i zadovoljavanja vlastitih potreba u potpunosti zanemarujemo osjećaje drugih ljudi? Po stručno mišljenje o tome kada selflove prestaje, a nastupa sebičnost otišla sam kod psihoterapeutkinje Marijane Pleše.
– Živimo u narcisoidno doba. Uzmite selfieje, oni su neprirodan čin. Naše oči bi trebale biti usmjerene prema drugima, takva nam je fizionomija. Okrenuti smo prema sebi, a za kvalitetne odnose žrtva je neophodna. Naprimjer, prijateljici mi je teško, saznala je da ju vara dečko ili da je teško bolesna, raspada se i potrebna joj je moja pomoć. No, večeras je tulum/rođendan/večera kojoj se dugo veselim. Hoću li otkazati večeru i otići pružiti potporu prijeteljici ili ću ju nazvati i slagati da se ne osjećam dobro te ipak otići na zakazano druženje? – kaže Marijana Pleše i postavlja zanimljivo pitanje.
Koji je vaš odgovor? Sebičnost nikada nije vrlina, jer u svojoj definiciji sadrži potpuno zanemarivanje tuđih osjećaja u procesu zadovoljavanja vlastitih potreba. Sigurno ste u medijima naletjeli barem na jedan naslov u kojem stručnjaci pozivaju roditelje i odgajatelje na poticanje empatije kod djece. Briga za druge nam je postala sporedna stvar. No, čovjek je društveno biće.
– Emotivno zrela osoba je ona koja ima suosjećanje prema drugima. A mi živimo u doba emotivne izolacije. Često mi dolaze ljudi koji izjednačavaju svoju vrijednost s uspjehom na poslu, nesretni su. To su stvari koje nas ne mogu ispuniti. Kada pomažemo drugima ne bismo smjeli ništa očekivati zauzvrat, a primjećujem da mladi ljudi često očekuju svoju korist čak i kada pomažu. – kaže Marijana Pleše ukazujući na poremećene vrijednosti koje su sve češće kod mladih ljudi.
Selfcare je važan, briga za mentalno zdravlje, za vlastitu dobrobit na svim razinama itekako je važna. No, na tom putu prema sebi nikako ne bismo smjeli izgubiti druge.
