Dopuštam si osobni pristup ovom razgovoru, zbog čega tekst i pišem u prvom licu, jer Borisa Pavlina poznajem 30-ak godina, a nešto manje od toga nosim njegove haljine najčešće na javnim događanjima, ali i u privatnom životu jer sam se u jednoj od njih i udala. Boris je direktan, ciničan, uvijek brutalno iskren i prije svega beskompromisan u svemu što radi. Nekada je svoje radove izlagao na Cro-a-Porteru, a otkako se ta platforma ugasila, svoje haljine predstavlja kroz vlastite kampanje. Posljednju capsule kolekciju “Dreamer” predstavio je ovih dana. Sastoji se od 13 haljina, na kojima prevladava floralni motiv, a koje su nastajale punih šest mjeseci ručnom izradom.
– Od brokata koji nježno iscrtavaju frezije svojom teksturom, božura izrađenih od organdija, listova bršljana izvezenih srebrnim koncem na taftu do delikatnih latica trešnje u muslinu, svaka haljina istraživanje je svile kao nevjerojatno versatilnog medija na ženskom tijelu. Eksperimentiranje s teksturama nastavlja se kroz staklo, kristale čak i fine metalne lančiće te plastične listiće koji se uvijaju i oblikuju u krhke, organske cvjetne forme. – stoji u opisu haljina koje već možete pronaći u Borisovu showroomu. Kao niti jednu njegovu haljinu prije, niti ove nećete moći odjenuti u običan izlazak s društvom, kavu ili ručak – tek možda visokoprofilno poslovno druženje. Haljine koje Boris dizajnira su rezervirane za ekskluzivne događaje poput vjenčanja, crvenih tepiha i sličnog. No, koliko je to profitabilno? – na početku razgovora upitali smo jednog od najcjenjenijih hrvatskih dizajnera.
Osim jednog izleta prije više od deset godina u mušku modu, “sanjiva haljina za posebne prigode” je tvoj zaštitni znak. No, čini se da je mnogo isplativije raditi odjeću za svakodnevna izdanja, jer kod nas posebne prigode nisu prečeste. Ili?
Istina o visokoj modi je da ona zapravo nikad nije profitabilna. Matematika je jednostavno neumoljiva. No, nikada se nisam bavio modom zbog isplativosti, postoji dovoljno konfekcije u hrvatskom dizajnu za tako nešto.
Ono što me privlačilo je taj studiozni pristup svakom komadu gdje ne razmišljate o budgetu ili isplativosti već o samom komadu koji stvarate na lutki pred vama. Gdje se jedna haljina može stvarati tjednima i prolaziti kroz bezbroj iteracija dok konačno ne stanete i kažete, da to je to. To želim napraviti.
Od prezentacije svojih radova zadržao si se na kampanjama za nove kolekcije. Kako to da se više ne prezentiraš kroz modne revije, samostalne ili kao dio modnog projekta kakav je bio Cro a Porter?
Nažalost, modne revije u Hrvatskoj više nemaju nikakvog smisla kao način prezentacije novih kolekcija. Sa smirajem tjedana mode, koji su barem formalno stavljali naglasak na hrvatski dizajn i fokusirali javnost na domaće dizajnere i njihov rad u tom periodu, danas su revije svedene na celebrity evente za žute stranice. Tko je bio pozvan i tko je došao s kim te kako je bio obučen, uzima daleko veću pozornost od same odjeće koja se prikazuje.
I nemojmo se zavaravati, “celebrity” kult je oduvijek bio prisutan na revijama, no u nas je otišao u ekstrem i u potpunosti prožderao samu svrhu revija.
S druge strane kampanje su nevjerojatan kreativni outlet u kojem se u potpunosti mogu posvetiti odjeći i priči koju želim predstaviti s njom.
Jesi li još kao student sanjao o tome da ćeš isključivo raditi visoku modu?
Zapravo da, još od samih početaka mojeg interesa za modni dizajn, visoka moda je bila taj Mount Everest, cilj koji me je opčinjavao svojom nedostižnošću i težinom upuštanja u tako nešto.
Koliko često su vaše klijentice strankinje u odnosu na domaće?
Prije pandemije oko 30%-40% naših klijentica nisu bile iz hrvatske, tada se taj broj naglo srozao, no sada polako, iz godine u godinu ponovo raste.
Jednom si izjavio nešto u stilu: “ne morate prodati svoj integritet za pola groša” ili tako nekako. I to mi se urezalo u pamćenje. Je li ti ikada bilo ponuđeno da odradiš nešto za dobar novac, ali se kosilo s nečim iza čega stojiš?
Mislim da je bilo “za šaku srebra”. I da, u pravilu su to bila sponzorstva ili suradnje koje uistinu nemaju veze s onim što radim, niti brandom kao takvim. Ako stvaramo nešto jedinstveno, luksuzno i drugačije, onda nismo za špeceraj ili kladionice.
Danas dizajneri šire svoj brend ponekad i do apsurda (torbe, olovke, pernice – pretjerujem, ali možda i ne). Kako to da nisi nikada napravio neki merch vezan za svoj brend?
Merchandising u modi je uistinu dvosjekli mač, u pravilu služi da omogući neometano financijsko funkcioniranje no istovremeno razvodnjuje snagu branda. Niša u koju sam se ja smjestio je osobito osjetljiva te ne mislim da bi mi plastične sunčane naočale iz Kine ili majce s printom odgovarale, osobito ako uzmemo način rada koji se prije svega zasniva na ekskluzivnosti i unikatnosti. Kada smo u dvije kolekcije izbacili torbe bili su to kožni, ručno rađeni unikatni komadi izrađeni u seriji od svega nekoliko komada, i oko njih je bilo gotovo isto toliko posla koliko i oko haljina, tako da ih nikad nisam smatrao merchom. Na kraju dana, slow fashion i merchandising su dijametralno suprotni pojmovi.
Imaš li ambiciju širiti tržište, otvoriti još koji showroom, izvan Zagreba ili Hrvatske?
Ne, ovdje mi je lijepo i sasvim dovoljno. Moj studio je koncipiran tako da funkcionira u small scale ručnoj proizvodnji, izrađujemo oko 30-ak komada godišnje, i tu nekakve priče o širenju tržišta uistinu ne drže vodu.
Gdje će biti i što će raditi Boris Pavlin za 20 godina u najboljem scenariju?
U svakom scenariju u kojem sam još na Zemlji, šetat ću kraj mora i uživati u suncu, daleko od vreve grada.
Na što si najponosniji u svojoj karijeri?
Na činjenicu da već 20 godina beskompromisno radim ono što uistinu volim.
