Mirela Kardašević, najuspješnija hrvatska roniteljica na dah u sljedećih će nekoliko dana pokušati još jednom ispisati hrvatsku i svjetsku povijest ovog sporta. Naime, danas počinje Svjetsko prvenstvo u Roatanu u Hondurasu, a Mirela je jedina Hrvatica ikada koja istodobno drži svjetske rekorde i u bazenu i u moru. Lista njezinih postignuća u samo šest godina koliko se bavi ovim sportom je dugačka: sa svjetskih prvenstava ima 11 medalja, od čega četiri zlata, četiri srebra i tri bronce, dok s europskih prvenstava ima dvije brončane medalje.
Ronjenje na dah u Hrvatskoj poznajemo kao ekstremni sport. No, na medijsku mapu za široke mase vrlo nedavno ovaj je sport stavio Netflix svojim dokumentarcem “Najdublji udah” (The deepest breath), koji je trenutačno jedan od najgledanijih naslova ove platforme u Hrvatskoj. Dokumentarac je na svakoga tko ga je gledao ostavio snažan emotivni dojam. I ne samo to, film je ronjenje na dah predstavio kao jedan od najopasnijih sportova, gdje i najmanja pogreška može ugroziti život natjecatelja. O tome je li to baš tako, kako se ona nosi s kriznim situacijama, te kako se riješila velikog straha od dubina razgovarali smo s Mirelom, koja je, usput budi rečeno, prošle godine oborila svjetski rekord Alessije Zecchini, glavne protagnostice dokumentarca “Najdublji udah”.
– Trenutno sam u Roatanu u Hondurasu. Stigla sam ovdje prije četiri tjedna kako bih se pripremila za nadolazeće svjetsko prevnstvo u dubini, koje počinje 21.8. i završava 26.8. Pripreme su krenule super, no onda se dogodio val Covida u ronilačkom centru i, nažalost, ja sam jedna od onih sportaša i sportašica koji su se zarazili tako da sam izgubila 10 dana treninga, i nadam se da to neće ostaviti trag na moj nastup i da ću predstaviti Hrvatsku u najboljem izdanju. Natječem se u tri discipline, a dvije od tih su mi glavne tako da se nadam da ću osvojiti dvije medalje u tim disciplinama, a u sve tri srušiti nacionalni rekord, a možda i jedan svjetski, ako sve dobro prođe. U Hrvatsku se vraćam 28.8. i radujem se povratku, jer mi sinovi jako nedostaju. – kazala je na početku našeg razgovora majka dvojice dječaka – Romela i Nahla.
Ronjenje na dah je mentalno putovnje
Baviš se jednim od najopasnijih ekstremnih sportova. Bojiš li se prije svakog zarona? Postoji li kod tebe strah općenito kada je o ronjenju na dah riječ? Na koji način se rješavaš straha?
Ronjenje na dah je ekstreman sport, no nije opasan kao što ga se prikazuje. Da bi se krenulo s ronjenjem potrebno je završiti tečajeve i upisati se u klub, jer se jedino tako može ispravno roniti, s pratnjom i u sigurnim uvjetima. Ronjenje na dah je prekrasan sport, koji je teško opisati riječima. Da bi u potpunosti shvatili zašto ronimo u dubinu ili u daljinu morali biste se u tome okušati.
– S obzirom na to da je dubina bila jedan od mojih najvećih strahova, na početku svoje karijere sam naravno osjećala veliki strah. To je bio strah od nepoznatog, strah od dubine i možda čak strah od neuspjeha. Svaka ta misao izazivala je nelagodu i tjeskobu. Međutim, umjesto da se prepustim strahu, odlučila sam ga istražiti i razumjeti. Kada sam se počela educirati o ronjenju na dah, otkrila sam da strah često dolazi iz nedostatka znanja ili iskustva. Shvatila sam da su strahovi često plod naše mašte, stvoreni na temelju nepoznatog i nesigurnog. Počela sam učiti o tehnikama disanja, sigurnosnim mjerama i postupnom pristupu ronjenju na veće dubine ili daljine. Ovo znanje mi je pružilo osjećaj kontrole i povjerenja, što je smanjilo strah i anksioznost. S vremenom, suočavajući se s tim izazovima i osjećajem straha, shvatila sam da su granice onoga što mogu postići mnogo dalje nego što sam ikada zamislila. Kako sam se sve više upuštala u ronjenje na dah, tako je i moj strah postajao manje intenzivan. Postupno sam shvatila da se ne radi samo o fizičkom zaronu, već i o mentalnom putovanju. S vremenom sam razvila tehniku pozitivnog razmišljanja i prisutnosti u trenutku, što mi je omogućilo da se suočim s izazovima i strahovima na konstruktivan način.
Kako se snalaziš u kriznim situacijama?
– Kroz ronjenje na dah, naučila sam da se nosim s kriznim situacijama na način koji ima značajan utjecaj na moj život. Ronjenje je iziskivalo razvijanje dubokog razumijevanja vlastitih granica, sposobnosti brzog prilagođavanja promjenjivim uvjetima i održavanje smirenosti pod vodom, gdje se svaki trenutak računa. Kada se suočavate s potencijalnim izazovima i neizvjesnostima pod vodom, postajete svjesni da panika i stres mogu biti kontraproduktivni. Ova spoznaja me potaknula da razvijem unutarnji mir i koncentraciju, što su vještine koje su se pokazale izuzetno korisnima i izvan svijeta ronjenja. I zbog toga smatram da su vještine koje sam stekla kroz ronjenje na dah direktno prenosive na profesionalni svijet, gdje su situacije ponekad nepredvidive i zahtijevaju brze i racionalne reakcije.
Nikada ne roni sam!
Je li se dogodila situacija da je tijekom zarona na natjecanju ili treningu nešto pošlo po krivu? Je li se tebi ikada dogodio famozni blackout?
Suočila sam se par puta s blackoutom na početku svoje karijere, iako je to naravno dio kojeg izbjegavamo i poduzimamo sve mjere kako bismo to spriječili. Iskreno, u početku je ideja blackouta bila malo zastrašujuća, ali mi je također pružila dublje razumijevanje važnosti pravilnog disanja, koncentracije i tehničkih I mentalnih vještina. Uvijek sam ronila u sigurnim uvjetima, na treningu ili natjecanju, gdje je bila prisutna stručna podrška. Kroz veće iskustvo i temeljit trening, naučila sam kako prepoznati rane znakove eventualnih problema i kako prilagoditi svoj pristup kako bih ih izbjegla. Važno je napomenuti da kad se blackout dogodi, da to nije nužno opasno jer se uvijek roni u kontroliranim okolnostima i pod nadzorom stručnjaka. I prvo pravilo ronjenja na dah jest “Nikada ne roni sam.”
Jesi li pogledala dokumentarac na Netflixu “Najdublji udah” i kako te se dojmio?
– Drago mi je da mogu podijeliti svoje mišljenje o dokumentarcu ‘Najdublji udah’. Nažalost, dokumentarci imaju moć pokazati različite aspekte svijeta ronjenja na dah. I ovaj dokumentarac ne predstavlja ronjenje na dah u ispravnom svjetlu, već ga prikazuje na način koji je neispravan i potencijalno opasan.
Naša zajednica ronjenja na dah sastoji se od stručnjaka koji promoviraju sigurnost i odgovorno prakticiranje ovog sporta. Dokumentarac se, po mom dojmu, fokusira na aspekte koji nisu reprezentativni za većinu ronilaca na dah i koji mogu stvoriti pogrešan dojam o tome kako se ovaj sport izvodi.
Smatram da je važno educirati ljude o pravilnom pristupu ronjenja na dah i naglasiti važnost stručnog vodstva i pravilnog treninga. Prikazivanje ronjenja na dah na način koji se čini nestručnim može potaknuti neodgovorno prakticiranje i postavljanje nepotrebnih rizika. Nadam se da će budući dokumentarci o ovoj temi ponuditi uravnoteženiju i obuhvatniju sliku o ronjenju na dah, kako bismo izbjegli stvaranje netočnih predodžbi i poticali sigurno i odgovorno prakticiranje ovog prekrasnog sporta.
Srušila sam svjetski rekord Alessije Zecchini!
Koliko su tebi važni spasioci koji su ti na zaronu?
– Spasioci su najbitniji dio svakog natjecanja i treninga, i njihovo iskustvo i profesionalnost su ono što nam pomaže da se osjećamo sasvim sigurno pri svakog zaronu.
Poznaješ li Alessiju Zecchini, glavnu protagnisticu dokumentarca “Najdublji udah”?
– Što se tiče Alessije Zecchini, naravno da ju znam i upravo sam njezin svjetski rekord srušila prošle godine u dubini u disciplini bez peraja koja je ujedno i najteža disciplina.
Što tvoji sinovi kažu na sport kojim se baviš? Idu li oni na natjecanja s tobom?
Moji sinovi se bave kosarkom no vole roniti i plivati sa mnom kad smo na moru ili na bazenu. Uvijek su ponosni na mene i zbog toga su mi najveća motivacija i danima kada mi se najteže dignuti iz kreveta. Na natjecanja ne idu sa mnom jer mi je potrebna velika koncentracija i ujedno odmor.
Koliko se dugo planiraš baviti još ronjenjem na dah? Koje ciljeve još želiš dostići u tom sportu?
– Ne postavljam si neku granicu, nego se želim baviti ronjenjem sve dok uživam u ovom sportu. Za sada, ne mogu zamisiti svoj život bez ronjenja, tako da pretpostavljam da ćete me još dugo gledati u njemu. Kad je riječ o ciljevima, vrijeme će pokazati koji su.
