Nema te škole, seminara, tečaja ni edukacije koji nas može pripremiti za sve što nam život donese. Možemo pročitati stotinu knjiga o roditeljstvu, dječjoj prehrani, fazama odrastanja i baš onda kada mislimo da nas ništa ne može iznenaditi, dogodi se život. I onda se snalazimo. A novinarka Tena Šnajder je mama koja se snašla. I to kako. Prije pet godina je u četvrtom mjesecu trudnoće doznala da boluje od Hodgkinova limfoma, karcinoma limfnog sustava. A već je bila majka sedmogodišnjeg dječaka. Teško je uopće zamisliti kako bi bilo tko od nas u tom trenutku reagirao. Što napraviti? Što reći djetetu? Što reći sebi? Da drugim roditeljima bude lakše napisala je slikovnicu “Mama je bolje”. A Tena je reagirala instinktivno.

Trudnoća s Lotom joj je dala snagu da pobijedi rak. Sada je napisala slikovnicu "Mama je bolje" Foto: Privatni album
Trudnoća s Lotom joj je dala snagu da pobijedi rak. Foto: Privatni album

– Kad sam dobila dijagnozu vrlo brzo sam osjetila da trebam slušati sebe, pa sam tako od početka beskompromisno i radila. Ljudi bi mi govorili da ne idem nipošto na kemoterapije jer one ubijaju, da uzimam tu i tu alternativu, da idem ovome ili onome… Savjetovalo mi se da odem na abortus, netko je rekao da sam sama potaknula svoju bolest, drugi netko da je rak tek manifestacija mog uma.

Zamislite da sam se predala toj zaglušujućoj buci tuđih mišljenja i savjeta koje nisam tražila. Svi su mi samouvjereno imali nesto za reći o bolesti, a malo njih me pitalo kako sam, što ja mislim i što ja osjećam u vezi toga sto mi se događa.
Srećom, slušala sam samo svoj glas, odabrala sam svoj put i nikad nisam požalila. Rodila sam kćerkicu i onda krenula na kemoterapije. Nakon toga uzela sam neke pripravke kao sto je biobran da pomognem oporavak. Ništa, baš ništa ne bih napravila drugačije.

Rak je veliki učitelj

Tena je sada u remisiji. U međuvremenu su, danas, 11-ogodišnji Vili i trogodišnja Lota dobili seku Juliju. Tena normalno živi, ali daleko je od one osobe kakva je bila prije bolesti.

Kada je rodila Lotu, Tena je krenula na kemoterapije. Foto: privatni album

– Već u onom trenutku kad čuješ za takvu dijagnozu ti više nisi ista osoba koja si bio trenutak ranije. A onda, kad prođe dug proces liječenja koji tvoj život preokrene naglavačke, donese brdo fizičkih promjena, sasvim drugačiju rutinu, doslovno izbriše neke ljude iz tvog života, a donese neke nove… Kad to jednom prođe osvrneš se i vidiš da si sada netko drugi. – kaže Tena i priznaje da nije sigurna je li ta promijena dobra ili loša:

– Neću romantično tvrditi da si bolja osoba jer si doživio (i preživio) svoj mali osobni pakao. Ono što mogu za sebe reći je da drugačije vidim život. Osvjestila sam to da smo sada tu, a možda već sutra nismo. Zato se puno manje živciram oko stvari koje su me prije zaokupljale. Trudim se da ništa više ne ostavim na čekanju: putovanja, radosne trenutke, slavlja, zagrljaje. Ono što još želim je činiti više dobroga. Želim da me se ljudi sjećaju po nečemu dobrom što sam im pružila – na tome, kaže, još radi. No, njezino iskustvo svakako ima pozitivnu stranu.

Rak je veliki učitelj, nauči te strpljenju, nauči te da tvoje granice nisu ondje gdje si mislio da jesu, nauči te zaista mnogo o ljudima oko tebe. Rak donosi brojne lekcije o empatiji, strahu, prolaznosti, prijateljstvu i ljubavi, radosti življenja. I o zahvalnosti. Te su lekcije pravi blagoslov.

Tena i Lota.

Trudnoća mi je pomogla da pobijedim bolest

Kao da bolest nije dovoljna, Tena je morala u vrlo kratkom vremenu donijeti važne odluke – one o životu i smrti. Koliko god se u tom trenutku trudnoća činila kao otegotna okolnost, ispostavilo se da je imala veliki utjecaj na pozitivan ishod cijele priče.

– Činjenica da sam u vrijeme dijagnoze bila trudna imala je golem utjecaj na moj mindset u prvoj fazi bolesti. Odmah se probudio moj majčinski instinkt i na umu mi je bilo kako da zaštitim svoje dijete. U ovom mi je uvelike pomogao moj ginekolog Zdravko Jeleković koji mi je bio moralna podrška. Znajući koliko sam željela to dijete i koliko bi psihički devastirajuće za mene bilo da sam morala na pobačaj u 18. tjednu trudnoće, on je poslušao moje želje, savjetovao se sa strukom i stao uz mene. Nazvala sam ga plačući i kazala mu kako su mi rekli da mi se preporuča pobačaj, a on je rekao da ćemo mi skupa naći način da spasimo i mene – i bebu. Te su riječi bile ključne i stvarno su me spasile jer sam u tom trenutku našla snagu da se borim za nas obje.

11-ogodišnji Vili obožava svoje seke - Lotu i Juliju. Foto: privatni album.
11-ogodišnji Vili obožava svoje seke – Lotu i Juliju. Foto: privatni album.

Vili je plakao samo jednom

Tena je rodila Lotu i nakon porođaja krenula na kemoterapije. Kako objasniti sedmogodišnjem Viliju da je mama bolesna?

– Moj sin je u vrijeme kad se sve ovo događalo kretao u prvi razred. Suprug Marko i ja smo odlučili otvoreno razgovarati s njim. Vidio je kako sam povraćala nakon kemoterapije. Vidio je kad mi je Marko obrijao glavu. Imao je mnoga pitanja i trudili smo se sve mu što bolje objasniti na način koji može razumijeti. Njegova mi je ljubav bila velika podrška i također odlučujući faktor u procesu liječenja – prisjeća se Tena, te nastavlja:

Julija je prije sedam mjeseci rodila djevojčicu Juliju. Nipasila je slikovnicu "Mama je bolje" Foto: Privatni album
Tena je prije sedam mjeseci rodila djevojčicu Juliju. Foto: Privatni album

Plakao je samo jednom, kad mi je baš skroz otpala sva kosa, ali tada smo skupa krenuli tražiti smiješne perike na internetu i sve je završilo u smijehu. Da napomenem, nikako ne mislim kako se djeci trebaju takozvane negativne emocije, kao sto su strah, ljutnja ili tuga, transformirati u pozitivne. Mislim da im trebamo dopustiti da ih osjete i pomoći im da ih prerade. Zato je, a tako kažu i dječji psiholozi, bitno ne skrivati pred djecom da je došlo do bolesti u obitelji. Tu priliku treba iskoristiti za lekciju o tome kako u životu ne ide uvijek sve glatko i lako, kako ima i vrlo tužnih situacija, ali kako je moguce čak i to preživjeti, ostati stabilan, ostati na nogama – kaže Tena čiji savjet je vrijedan jer govori iz vlastitog iskustva, te nastavlja:

– Također, djeci možemo pokazati koliko je bitna podrška obitelji i zajednice. Rak ne smije postati tabu, o njemu treba razgovarati. Dakako, pri tom trebamo naći ravnotežu između toga da budemo otvoreni i dajemo točne informacije i toga da ne stvorimo turobnu atmosferu u domu u kojem dijete odrasta. Jer bez obzira na sve, svako dijete ima apsolutno pravo na sretno djetinjstvo. Mislim da je nama uspjelo da ostanemo pozitivni, čak bih rekla optimistični. Kukanja i drame nije bilo pod našim krovom.

Slikovnica "Mama je bolje" je u fazi tiskanja, a moći će se kupiti na proljeće. Foto: Privatni album
Slikovnica “Mama je bolje” je u fazi tiskanja, a moći će se kupiti na proljeće. Foto: Privatni album

Slikovnica “Mama je bolje” stiže na proljeće

I baš zato je Tena odlučila napisati slikovnicu “Mama je bolje”.

Slikovnica je namijenjena djeci koja prolaze kroz što je prolazio i moj sin. Priča je to o dječaku i djevojčici koji, umjesto da su pasivni i prestravljeni promatrači zbivanja, postaju aktivni pomagači u procesu liječena njihove mame. Slikovnica, koju je ilustrirala likovna umjetnica Kruna Tarle, nastala je na temelju mog iskustva, ali i iskustava brojnih drugih žena okupljenih u grupi SuperCure protiv leukemije i limfoma. Naravno, s obzirom da je riječ o vrlo delikatnoj temi, tražila sam i stručna mišljenja psihologa.

Slikovnica je bila spremna za tisak i dugo je stajala u ladici. Naime, moja je ideja bila cijelu prvu nakladu donirati roditeljima i djeci kojoj je potrebna, kao i onima koji s tom djecom rade. No, nisam mogla pronaći način kako da se slikovnica tiska. I tu je u priču ušla nevjerojatna Udruga Caspera iz Splita. Članice udruge svim su srcem prihvatile ovog projekta, u rekordnom su vremenu skupile novac za tisak i distribuciju i eto sada, dok ovo čitate, tiskarski stroj radi punom parom – s veseljem kaže Tena.

S prvim danima proljeća slikovnicu ‘Mama je bolje’ već će listati brojne male ručice. Svi zainteresirani roditelji, bake, djedovi, psiholozi, odgojitelji i zdravstveni radnici mogu se javiti Udruzi Casperi i tražiti svoj primjerak, samo treba požuriti jer ova naklada, koja je tiskana samo zahvaljujući donaciji velikodušnih građana, broji tek tisuću slikovnica.