Znate one neke davne uspomene, koje ste, bez obzira na to kakav su utjecaj imale na vas, pospremili u ladicu i zatvorili ju. U međuvremenu ste proživjeli i doživjeli tisuće raznih događaja, među kojima i one koji su učinili jako veliku razliku u vašem životu – vjenčanje, rođenje djeteta, prvo stalno zaposlenje i sl. Njih se sjećate, možda o njima često i razmišljate. No, jeste li ikada pomislili da ćete tek naknadno, s 26 godina zakašnjenja shvatiti koliko je jedan od tih zaboravljenih, naoko ‘manje’ važnih događaja, zapravo po mnogo čemu bio krucijalan za vaš budući život?
Meni se upravo to dogodilo prošli vikend. Iako zvuči kao pravi kliše, ali doista onda kada sam se najmanje nadala. Naime, uslijed poslovnog putovanja u austrijski Nassfeld u kojem se ugodno spajalo s još ugodnijim, gdje u Falkensteiner Hotel & Spa Carinzia ne znate biste li prije otišli u Spa, restoran ili jednostavno ostali u sobi i kroz balkon gledali prizor s razglednica 80-ih, u svojem sam sjećanju, posve neočekivano, otvorila jednu od tih ladica.
Na večeri s kolegama novinarima i ostalim medijskim djelatnicima iz Hrvatske kolega Ognjen Golubić s HTV-a u šali me pitao jesam li se dogovorila za pranje suđa u kuhinji, nakon što sam isti tanjur pokušala koristiti za više predjela (hrana je naprosto bila neodoljiva). U tome me, naravno, odmah spriječio konobar. Na šalu sam kolegi odgovorila da sam suđe u kuhinji hotela davno prala na Malom Lošinju. I u tom trenutku svi se okrenu prema generalnom menadžeru hotela – Marku Vuljanu, koji u upravljanju hotelima ima ogromno iskustvo, a svoj je menadžerski put počeo upravo na Malom Lošinju, odakle je i rodom. On je sjedio s nama za stolom.
– Gdje si na Lošinju prala suđe? – upita me.
– U hotelu Istra. odgovorim.
– Pa kada? Ja sam tamo radio 1999., samo što su taj hotel nakon preuređenja nazvali Apoksiomen. Ma, sigurno smo se sreli.
Trebalo mi je par sekundi da u sjećanju otvorim ovu ladicu.
Nema odustajanja!
Bila je to 1997., imala sam 17 godina. Na podjeli svjedodžba u trećem razredu jezične gimnazije moja prijateljica iz razreda ispričala je da kroz nekoliko dana odlazi na Mali Lošinj raditi kao sezonski radnik i pitala me želim li ići s njom. U tom času oči su mi se ozarile. Pa tko bi rekao “ne” ljetovanju od dva mjeseca i to još plaćenom – pomislila sam. Sva sretna došla sam kući i rekla majci svoj plan – idem s I. na more raditi u kuhinju hotela kao pomoćni radnik. Bit će nam super. Kao danas pamtim riječi svoje majke: sve je to u redu Edita, ali znaš li ti da ti tamo ne ideš na ljetovanje već raditi ozbiljan i težak posao? Dobro si razmisli želiš li stvarno ići. Bila sam ustrajna u svojem naumu iako mi je dala priliku da odustanem.
I tako sam sa svojom zauvijek prijateljicom, s kojom se i danas povremeno čujem, prije 26 godina otišla na svoj prvi ozbiljan radni zadatak. Buđenje je bilo u pet sati ujutro, prva smjena kretala je u šest, a druga je trajala do ponoći. Odmah na početku dočekalo me iznenađenje – umjesto pomoćnog radnika u kuhinji bila sam čistačica. Već nakon prvog radnog dana od metle sam imala krvave žuljeve na dlanovima. Čistila sam sobe. Bilo mi je grozno. Htjela sam pobjeći isti čas. Vrlo jasno se i sada sjećam tog osjećaja užasa koji me prožimao cijelim bićem. Nazvala sam mamu i plakala. Htjela sam ići kući. Ali mama je rekla: ne, dala sam ti priliku da odustaneš prije nego što si krenula. Sada si tamo, odradit ćeš do kraja.
I to je zaista bila jedna od najboljih životnih lekcija i njezinih roditeljskih odluka. Naravno da sam se već nakon tjedan dana prilagodila situaciji, a uskoro sam počela raditi i u kuhinji. Tamo mi je ekipa bila super, imala sam odličnu šeficu koja me zvala Nadalina. Naučila sam što su čikara, kukumar, kaciol i peći najbolje palačinke na svijetu… Ostala sam dva mjeseca. Kada je posao postao rutina, bilo je vremena i za kupanja i za druženja i za izlaske. Lekcije koje sam iz tog iskustva izvukla su neprocjenjive:
- naučila sam gospodariti novcem. I. i ja smo točno znale kojim iznosom raspolažemo koji dan i što za to možemo kupiti
- bijela kuta zaprljana s masti ne može se oprati dječjim Full cool šamponom (anegdota koju pamtim do danas)
- ono najvažnije: otada nikada ne odustajem. (Pre)često sumnjam u sebe, mislim da neću uspjeti suočena s raznim izazovima, ali – ne odustajem i paralelno smišljam kako se prilagoditi određenoj situaciji i izaći kao pobjednica.
Marko, naravno, poznaje gotovo sve ljude s kojima sam tada surađivala, čak i obitelj kod koje smo I. i ja bile smještene. Tu noć nisam mogla zaspati. Vrtjela sam film otprije 26 godina i prisjećala se raznih situacija. Naprimjer, jedna je djevojka mojih godina to ljeto u hotelu Istra bila na praksi na recepciji. Upoznale smo se, dok sam ja naravno, u drugoj ruci držala metlu. Ona me pita u koju školu idem, odgovorim jezičnu gimnaziju. A ona u čudu kaže: mislila sam da ideš u školu za čistačice. Zašto čistiš ako ideš u gimnaziju? Ne sjećam se što sam joj tada odgovorila, ali danas bih rekla, a zašto ne? Pa vidi gdje me je taj put doveo – mislim si penjući se žičarom na vrh skijališta u Nassfeldu – možda baš zahvaljujući mojem prvom radnom iskustvu doslovno protkanom krvlju i suzama.
