Možemo li doista s 13 ili 14 godina znati što u životu želimo raditi i u čemu ćemo biti najbolji? I je li to samo jedna vještina ili smo nadareni za više toga? Da je sve moguće i da se ne moramo ograničavati na odluku koju smo donijeli u tinejdžerskoj dobi dokazuje priča fotografa Vanje Vrkljana, koji je u tridesetima napravio potpuni zaokret u karijeri, na njezinu samom vrhu! Vanja je već u osmogodišnjoj školi znao da želi biti kuhar.
– Sve je počelo sa Stevom Karapandžom i poznatom emisijom (koju pamte generacije rođene 80-ih godina i prije, op.a.). Svi su me odgovarali od kulinarstva, jer je to doista jedan od najtežih poslova na svijetu. No, ja sam bio uporan. Malo me obesrabrilo to što su kuharsku srednju školu upisivali uglavnom ljudi kojima je alternativa bila skromna i zapravo uopće nisu imali tu želju za učenjem poput mene. Što sam dublje ulazio u tu priču, to je moja glad za znanjem bila veća. Pratio sam svjetsku scenu – od Paula Bocusea, Gordona Ramsaya, Ferrana Adrie… Vidio sam što oni rade, htio sam izvrsnost, postići najviše u onome čime se bavim.
Mjesec dana sam štedio za večeru u Marcellinu
Vanju je ta želja i ambicija kao mladog kuhara tjerala da mijenja restorane i radi i više od deset sati na dan. Često je radio prekovremeno, dvokratno i potpuno zapostavio socijalni život. Planirao je upisati kulinarski studij u Londonu, Le Cordon Blue. No, jedna je situacija promijenila njegovu odluku.
– U Zagrebu je otvoren Marcellino, restoran koji se u to doba razlikovao od ostatka restorantske scene u Zagrebu, pa i u Hrvatskoj. Pratio je svjetske trendove, bila je to haute cuisine, koju sam sanjao i pratio – prisjeća se Vanja te nastavlja:
– Tada sam radio u jednom zagrebačkom restoranu za relativno malu plaću, pa bih cijeli mjesec skupljao za večeru u Marcellinu. Pri mojoj trećoj posjeti, vlasnik Marcellina mi je prišao i rekao mi: vi ste sigurno kuhar. Rekao je da se razlikujem od ostatka gostiju po tome što nemam brendiranu odjeću, ali najviše po zanimanju i pažnji s kojima sam pristupao jelu i cijelom iskustvu. Fasciniralo ga je to što kao 24-ogodišnjak štedim novac da bih objedovao u vrhunskom restoranu. Netko drugi bi taj novac potrošio na izlaske. Tada mi je rekao da se otvorila pozicija u kuhinji i ponudio mi posao. To je u mojem svijetu bilo kao da košarkaš Cedevite potpiše ugovor za Chicago bullse! Marcelino je, tada početkom 2000.-ih, stvarao novu generaciju ozbiljnih kuhara u Hrvatskoj.
Chef u Dubravkinom putu
I, doista, kako je i priželjkivao, Vanji se za nekoliko godina pružila prilika voditi jedan drugi vrhunski restoran u Hrvatskoj – Dubravkin put. I tako je s 28 godina postao chef.
– Ostvario sam želju da vodim kuhinju vrhunskog restorana i da se kroz svoja jela predstavim publici. Međutim, ja sam se tada počeo hladiti od kulinarstva. Naime, počeo sam ozbiljno koketirati s fotografijom.
Njegova opsesija fotografijom je sve više rasla.
Slobodni vikendi bili su imperativ
– Nakon posla bih provodio sate i sate na YouTubeu proučavajući fotografsku opremu i sve što ima veze s vjenčanom fotografijom. Odlučio sam postati wedding fotograf. Bio sam spreman na besplatan rad, te sam to tako i objasnio u mailu koji sam poslao raznim wedding fotografima. Dobio sam samo jedan odgovor. Od Nine Anić, koja se tada već prilično etablirala u tom svijetu. Ona mi je pružila svu moguću pomoć. Naše dugogodšinje prijateljstvo je preraslo u ljubav. I danas je Nina majka mojeg djeteta.
Vanja je dvije godine usporedno radio u kuhinji i asistirao kod fotografiranja Ninih svadbi. Nakon subotnje jutarnje smjene u Dubravkinom putu trčao je fotografirati svadbe. Konačno je 2015. godine odlučio završiti avanturu u Dubravkinom putu. Uspio je pronaći posao u kuhinji koji mu je omogućavao slobodne vikende.
– S Ninom sam radio sve više svadbi, a 2020. je došlo prvo veliko svjetsko priznanje; ugledni njujorški wedding magazin Range finder nominirao me za jednog od 30 mladih fotografskih nada (raising stars).
Vanja i Nina danas rade gotovo isključivo strana vjenčanja u Hrvatskoj – 90 posto ih je stranih, a deset posto domaćih.
– Uglavnom su to tzv. destination weddings; primjerice britanski ili američki par odluči sve svoje prijatelje iz cijeloga svijeta okupiti na jednoj od hrvatskih bajkovitih lokacija. Najčešće su to Dubrovnik ili jedan od hrvatskih otoka. Radimo i strana vjenčanja izvan Hrvatske; Toscana, Beč, Frankfurt. Takva bismo vjenčanja u budućnosti htjeli raditi još i više.
Razmišljam o nekim drugim projektima
Kakvi su planovi za budućnost? Je li fotografija vaš konačan odabir?
– Fotografija svakako ostaje tu, to je sigurno. Još uvijek me veseli, svako vjenčanje je novi izazov. No, moram priznati da već razmišljam o nadogradnji. Planiram neke projekte, o kojima sada još ne bih govorio.
Što je presudno za uspjeh u bilo kojoj karijeri?
– Hrabrost i strast prema poslu. A strast morate testirati. Morate pokušati da biste znali je li to doista za vas. I morate biti spremni na sve, pa čak i na neuspjeh.
