Odlična zdravlja, bistra uma i vedrog duha baka Paola Petrinić proslavila je svoj stoti rođendan! Uz svjećice, balone i tamburaše najstarija stanovnica Dugog Sela u Domu za starije i nemoćne „Vrhovnik“ uživala je u nesvakidašnjoj pozornosti svojih prijatelja, obitelji i novinara. Došao je i gradonačelnik Dugog Sela Nenad Panian, a svojih deset minuta razgovora sa slavljenicom uspjeli smo ugrabiti i mi.
– Lijepo je doživjeti ove godine. Koji je recept za dug život? Dobro sam jela i uvijek sam voljela pjevati. Pjevala sam u zboru, često i na zabavama… Pa i sada sam pomogla malo tamburašima – uz osmijeh govori Paola.
Osim što kognitivno sjajno rezonira, Paola se sama odjeva, kreće se uz malu pomoć. Ujutro prije slavlja bila je i na frizuri. Upitali smo ju kakva su joj sjećanja na njezinu mladost?
– Čujte, nije uvijek bilo lijepo. Neki su ljudi bili na mene dosta ljubomorni. Kad bi mi netko rekao da sam zgodna, odmah bi bilo ljubomornih. Ako bi mi se svidio neki dečko, odmah bi se pojavila druga. Ona bi se zalijepila za njega, a ja onda nisam imala šanse. Nisam se borila. Jednom mi je dečka uzela vlastita sestra. Ali nisam joj zamjerila jer je ona tada bila udovica s djecom. Nisam htjela da joj djeca nemaju baš nikakvog oca. – prisjetila se Paola koja se nikada nije udala.
– Žao mi je da se nisam udala za jednog koji me htio oženiti. Nisam mu vjerovala da mi je vjeran. Nije ‘znao’ govoriti. Volio me, ali mi nikada to nije rekao. Da mi je rekao da me voli sve bi bilo drukčije. A i drugi su se ljudi umiješali, i onda to nije dobro završilo – kaže baka Paola.
Imala je dvojicu sinova koji su već dugo pokojni. Koliko ima unučadi i praunučadi ni sama ne zna. Ali dio njih došao joj je na ovaj jubilarni rođendan. Silno ju je to usrećilo!
– Ovakvi trenuci su meni uvijek najljepši. Kad mi dođu moji, kad imam svoje društvo.
Rođena je u Zagorju u selu Petrinići kod Budinščine, dobar dio života je provela u Konjščini, a zadnje četiri je u Dugom Selu. Ništa ju ne boli i nema nikakav zdravstveni problem. No, ipak, gužva, buka, graja na slavlju – sve se to nekako činilo previše za baku Paolu i njezinih stotinu godina. No, uvjerila nas je da pogrešno pretpostavljamo.
– Ništa mi to nije previše. Ja volim pjesmu i veselje. Pjevam i kada sam sama. Uvijek sam voljela pjevati. – još je jednom naglasila baka Paola.
Doživjeti stotu pjevajući, i to sa svježom frizurom? Da je život kazališna predstava to bi bio happy end. A za Paolu predstava još traje.
